Uspjeh – moderna opsesija

0

Uspjeh je moderna opsesija koja vam može uništiti život

Jedan od najinspirativnijih ljudi današnjice, Džek Ma, vlasnik kompanije Alibaba iz Kine, vrijedne mnogo milijardi dolara, može vam dati najbolje lekcije o tome što je uspjeh. Zaista, svaka njegova riječ vraća nadu, obnavlja snagu, gura vas naprijed i tjera da pokažete što sve možete biti i učiniti.

Ali, s druge strane, Džek Ma umije da okrene i drugu stranu ploče. On će vam isto tako, s drhtavim glasom, reći koliko ga je sve to koštalo i koliko žali što nije mogao da provede više vremena sa svojom porodicom na svom putu ka uspjehu. Izbor je težak.

Kako imperativ uspjeha uništava naše živote?

Alan de Boton čuveni pisac, sociolog i filozof, kaže da se najveći problem sa „krizama karijere“ doživljava u trenutcima u kojima se otvara jaz između očekivanja i realnosti.

Ali ovo, kaže de Boton, nije proizvod individualne krize. Ona je opća, velika kriza ljudskog roda koja svoj korijen ima u tome da je danas zaista lakše nego ikada ostvariti uspjeh u nečemu, stvoriti uvjete za dobar život.

Međutim, istovremeno je i teže nego ikada ostati spokojan, osjećati se slobodno u odnosu na strah od neostvarenosti, od neiskorištenosti potencijala, od karijernog neuspjeha. A zašto je to tako? Zato, kaže de Boton, što smo okruženi snobovima!

Uspjeh i snobizam uspješnih

Čitav svijet misli da je snobizam britanski, iliti oksfordski fenomen, ali to nije istina. Snobizam je svuda oko nas. A snob je svako tko izdvoji jedan dio vaše ličnosti i samo na osnovu toga donosi zaključke o tome tko ste vi u cijelosti i koliko vrijedite.

Danas nema dominantnije vrste snobizma od poslovnog snobizma. Poslije samo nekoliko minuta poznanstva s nekim uvijek slijedi to konično pitanje 21. vjeka: „Čime se baviš?“ i od onoga što izgovorite u narednoj rečenici zavisi predstava koju će za čitavu budućnost vašeg poznanstva neko stvoriti o vama.

Zato tonemo i u mračni svet materijalnih vrijednosti.

Glavni razlog zašto danas ne možemo da budemo spokojni je u nečemu na prvi pogled lijepom – u nadi koju svi imamo povodom naših karijera. Nikada ranije očekivanja od ljudi nisu bila toliko visoka. Rečeno nam je na mnogo načina da za nas nema ograničenja i da svako može postići sve što poželi. Više nema kastinskog sistema i svakom je otvoren put da se uzdigne do kraja društvene ljestvice. Zvuči savršeno? Tu je i duh jednakosti bez hijerarhije, svijet jednakih šansi za sve.

Ali tu je i zavist. Strašna, jeziva, razgnjevljena zavist o kojoj se nerado priča, ali koje nikada nije bilo u ovoj mjeri.

A zavist je neraskidivo povezana s duhom jednakih šansi za sve. Jer, ne možete biti ljubomorni na englesku kraljicu. Ona vam je previše strana, njena sudbina ni po čemu nije slična vašoj. Ali što vam je neko bliži po porijeklu, po socijalnom statusu iz kojeg potiče, po obrazovanju ili po godinama vjerovatnoća da osjetite zavist raste.

Zato su godišnjice mature neki od najstresnijih događaja. Ali, danas je čitav svijet kao to društvo iz škole koje je naizgled imalo iste šanse kao i mi. Svi se danas isto oblače, jedu na istim mjestima, slušaju istu muziku i gledaju iste programe. I zato što ne žive u kraljevskim palatama, svi ljudi koje na svakom koraku srećemo djeluju nam kao neko poput nas, ali nam je istovremeno mnogo teže da im oprostimo uspjeh veći od našeg.

Danas je jednako nevjerojatno da neko postane bogat poput Bila Gejtsa kao što je u 17. vjeku bilo nevjerojatno da jedan seljak postane kralj Francuske. Međutim, danas se to ne predstavlja tako. Danas nas sa svih strana ubjeđuju da ako smo dovoljno uporni, dovoljno domišljati, dovoljno predani svi možemo postati bogati kao Bil Gejts. Iako je to čak i matematički nemoguće, osjećamo obavezu da damo sve od sebe u toj namjeri.

Istovremeno, dok nam društvo govori sve češće i glasnije „ti to možeš“ naše samopouzdanje je na sve nižem nivou.

Teror meritokratskog društva

U meritokratskim društvima, kakva su najbolje izražena u zapadnim metropolama i njihovim stanovnicima, pravilo je da ako imate snagu, vještinu, znanje i volju možete postati sve što želite. Tako izgledaju moderni veliki gradovi, sačinjeni od talentiranih ljudi iz provincije ili drugih država, koji su došli do ugleda i pozicija isključivo svojim zaslugama. I to zaista zvuči kao ideal, ostvarena utopija na zemlji.

Ali, ako vjerujete da u današnjem društvu svako tko je na vrhu i zaslužuje da se nalazi na vrhu, onda istovremeno morate vjerovati i da svako tko je na dnu zaslužuje da se nalazi na dnu. Neuspjeh je, kao i uspjeh, stvar zasluge.

Nekada su neuspješni bili doživljavani kao nesretni, tragični – danas, kao luzeri. Da li je, onda, meritokratski sistem dobar? Jeste, u teoriji i kao ideja, jer kako biste se protivili ideji da svakom bude dostupno da se uspne na ljestvici u skladu sa svojim mogućnostima. U praksi, ipak, očekivati da na kraju svako dobije po zaslugama i nađe se tačno tamo gdje zaslužuje je i dalje stvar utopije. Tko od nas može da sudi o nečijem uspjehu ili neuspjehu i tko se smije usuditi da tvrdi kako je svako dobio pravedni komad sreće i uspjeha?

Da je rođen danas, Hamlet bi vjerojatno bio smatran luzerom i koga bi čudilo ako čuje da djeca u školi upravo tako pišu o njemu u svojim sastavima. Nema tragičnih okolnosti, nema sudbinskih predodređenosti, nema dvoumljenja. Hamletovo biti ili ne biti danas je samo BITI, imperativ uspjeha koji se ne dovodi u pitanje kao što se ne dovodi ni njegov smisao.

Glavno pitanje je u sljedećem: čije glasove slušamo? Jesu li to naši unutrašnji glasovi ili poruke koje dolaze iz popularne kulture, iz novina, s televizije?

Ništa nije loše u ideji uspjeha. Jedino je bitno da budemo sigurni da je to naša, lična ideja. Vjerojatno da u svakom čovjeku postoji urođena težnja za ostvarenjem, ali ona ne mora biti isključivo karijerna, isključivo meritokratska. Nju treba pronaći. Kada se sluša taj unutrašnji glas, put do uspjeha je mnogo lakši. Jedino što se onda može desiti da u očima drugih vi ostajete luzer jer niste podijelili njihovu predstavu o uspjehu. Ali ako ste zaista uspjeli u onome što je bio vaš pravi poziv koji ste iskreno osjetili, onda vas mišljenje drugih neće uopće ni zanimati.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here