[ad_1]
Piše: Admir Lisica
Svakog jula osjetim neobjašnjivu težinu u prsima kao pri prvom odlasku na kolektivnu dženazu u Potočare. Uvijek isti osjećaj tuge i ljutnje prema svemu onome što se desilo, a moglo je biti spriječeno. O Srebrenici nisam puno toga znao sve do upisa u srednju školu, kada sam se prvi put susreo sa Srebreničanima nastanjenim u sarajevskim naseljima Vogošći i Ilijašu. Susretljivi i veseli kakvi su bili moji novi prijatelji iz Srebrenice, razbili su već na startu moju predrasudu o njima. Znajući dovoljno dobro kroz šta su svi Srebreničani prošl, imao sam utisak da će se naši razgovori u početku svoditi na teme o genocidu, što sam možda i priželjkivao iz razloga jer me je zanimalo njihovo lično iskustvo.
Opširnije na portalu Al Jazeere.
[ad_2]Source link
