Stara ćuprija u Konjicu, srušena u II svjetskom ratu (slika prenesena iz casopisa “Most”, gdje mozete procitati o ovoj nedavno obnovljenoj cupriji

0
300

Putovati prugom do Konjica bi mogla biti prava turistička atrakcija, isto kao što je postao rafting Neretvom do Konjica. Ali šta vrijedi kad postoji tako rogobatan vozni red, da nema šanse da odeš lokalnim vozom do Konjica, osim ako ne poraniš, ko da ċeš na posao, pa sjedeš u onaj u sedam i petnaest. A šta ċeš tako rano u Konjicu, osim ako ċeš fatati ribu. Dalje ti nema voza sve do skoro četiri popodne, pa kud si stigao tamo u akšam. Nema voza brajko, ni u deset, ni u dvanaest, ni u dva.

Sad kad je otvorena nova ċuprija u Konjicu, kad se uredila čaršija, zar nije lijepo provesti dva- tri sata na obalama Neretve, a možda i koji sat više, ako se ode do novih plaža koje najavljuju da ċe biti izgrađene u zalivima Jablaničkog  jezera. Pa kad se napravi i most ka velelijepnim područjima Buturoviċ Polja, na lijevoj obali jezera (most ċe biti dug 400 metara i veċ je u izgradnji), eto još jedne dopune da se provede cijeli dan u Konjicu. Ali šta vrijedi ako niste došli svojim autom u Sarajevo, pa morate žuriti na onaj jedan voz popodne što polazi u pet sati, i za dva sata pređe preko Ivana, odnosno cijelih šezdeset kilometara.

Nedavno sam putovao ovim Konjic Ekspresom, od Tarčina do Sarajeva. Mora se reċi da je voz obično na vrijeme, po redu vožnje. Ima dva vagona, svaki je pola prva, pola druga klasa. Ali i kad sjedete u prvu klasu, plaċate kao drugu. Kupei su oni starinski, svaki potpuno poseban sa šest debelo tapaciranih sjedišta Sam sam u kupeu na kome piše da je za nepušače, a na podu ima pet-šest ugašenih čikova. Karta je smiješno jeftina, kupi se kod konduktera, dvije i po marke, povratna je još jeftinija . Kondukter je razdrljene košulje, nema kape na glavi.

U Tarčinu inače nema niti metra odignutog perona, pa se starije osobe ne mogu popeti u voz. Tako je na svim stanicama od Sarajeva do Konjica. U Tarčinskoj stanici  nema željezničara, tu još uvijek stanuju dvije izbjegličke familije.Uz zgradu stanice su složena iscijepana drva. Male stanice uopšte nemaju oznake sa nazivom stanice. Ni na jednoj stanici nema pokrivenog mjesta za čekanje, niti klupe za sjedenje. Nije ni čudo onda da nema ni putnika, bez obzira što je karta tako jeftina.

Ulazimo u Pazariċ, starinska velika zgrada stanice, stara preko sto godina. Onda voz prelazi mostom preko puta za Mostar, pa ulazi u tunel, onda staje u Zoviku na potpuno pustom mjestu, a tako i u Binježevu. U Blažuju voz stoji petnaest minuta. Kosati kondukter izlazi iz voza i sjeda kraj pruge, naslanja se na neki stub. Čeka se križanje sa brzim vozom za Ploče. Nakon petnaest minuta iz montažne zgrade blažujske stanice pojavljuje se crvena kapa.  Ustaje i kondukter sa zemlje. Nailazi voz, iz Zagreba za Ploče. On ima pet vagona. Brzi je voz, a i on staje u Hadžiċima.

Naš voz konačno kreċe i do Sarajeva staje na još tri stanice . Na Ilidži takođe nema nikakve zgrade ni oznake stanice, tako isto na Stupu, pa na Alipašinom mostu, gdje ima prava stanica. Stižemo u Sarajevo, izlazi dvadesetak putnika. U mom kupeu, dok izlazim, vidim na garderobi željezničarsku kapu. Pitam konduktera, kad sam izašao, da to  nije njegova kapa.

“Jeste brate, ma ko ċe mi je uzeti, šta ċe kome željezničarska kapa!”

Ljubitelji pruga i vozova bi mogli uživati u neobičnoj vožnji niz Ivan-planinu. Kada bi se to povezalo sa ljepotama Konjica i Neretve (rafting, ribolov), mogli bi se turisti koji posjeċuju Sarajevo, dva dana uputiti da proborave u Konjicu.A  da idu tamo starinskim vozom. Zeljeznička karta bi se mogla povezati sa boravkom u hotelu, ručkom u restoranu, raftingom, dozvolom za ribolov. Samo bi vozovi morali polaziti najmanje svaka dva sata, i uvijek u isto vrijeme, kao što je svuda u Evropi. Inače se pruga ne isplati, ko ċe skupiti pare da promijeni pragove, ofarba stubove, podijeli pristojnu platu osoblju. Znači pored sadašnjeg  voza u sedam i petnaest,  treba voz  i u 09 i 15; 11.15; 13,15; itd. Na iole veċim stanicama bi moralo postojati bar dvadeset metara podignutog perona (da ne kažem pokrivenog), i da ima klupa- dvije da se može sjesti. Takođe mora postojati vidna  oznaka imena svake stanice, i stakleni panoi na kojima su: red vožnje, plan mjesta, planinarskih , biciklističkih i turističkih ruta, sa mjestima za odmor, restoranima i hotelima.  Veċ bi bilo previše da tražim da stanice imaju parkirališta za automobile i za bicikle. Bilo bi to previše tražiti, kao i to da kondukter ne skida službenu kapu, iako je vruċe, i da ne sjeda na zemlju, pored voza.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here