Psihosomatska medicina: Hipertenzija i napadi panike

0
170

Hipertenzija (visok krvni pritisak, hypertensio arterialis) je najčešći fiziološki poremećaj od koga pati veoma visok procenat ljudi, posebno starije životne dobi.  Najčešće uzrok hipertenzije nije poznat, te se ona vodi kao izvorni poremećaj (esencijalna hipertenzija). U nekim slučajevima hipertenzija nastaje kao posljedica oboljenja drugih organa ( bubrega, žlijezda, itd.) pa se onda govori o sekundarnoj hipertenziji. Hipertenzija, koja je izražena i dugo traje, izaziva promjene na skoro svim organima, a posebno stradaju srce i bubrezi. Osobe sa hipertenzijom su sklone infarktu srca i moždanom šlagu.

Danas oficijelna medicina smatra da su povišene vrijednosti krvnog tlaka one iznad 140 za sistolni (gornji) tlak, i iznad 90 za dijastolni ( u narodu poznat kao “”srčani”). Obzirom da je normalni pritisak kod starijih veći nego kod mlađih, ranije se normalnim pritiskom smatrao 100 plus godine. Danas se smatra da bi, bez obzira na godine, normalni pritisak trebao da bude 120-130 sa 70-80. Kod povišenog krvnog pritiska prije uvođenja terapije lijekovima savjetuje se preduzimanje takozvanih dijetalnih mjera. Tu se ograničava unos soli, kalorija, alkohola, šećera. Ograničava se pušenje i unos kofeina. Preporučuje se fizička aktivnost, pješačenje, bavljenje sportom.

Ako ove mjere nakon par mjeseci ne pomognu , onda se razmišlja o uvođenju medikamentozne terapije (lijekova).Za uvođenje terapije lijekovima obično je kriterij vrijednost dijastolnog pritiska (donjeg, srčanog). On mora nakon opetovanih mjerenja u dužem vremenskom razdoblju (par mjeseci), biti veći od 105. Sistoli pritisak kod starijih , do 160, obično ne zahtijeva medikamentoznu terapiju. Svi lijekovi protiv hipertenzije traže dugotrajnu primljenu, a svi imaju i neželjene pojave i simptome.

Ovdje bih međutim istakao da se hipertenzija pojavljuje i kod nekih psihosomatskih stanja, najčešće kod anksioznosti ( nerealnog straha), koja se može ispoljavati u vidu paničnih napada. Uzrok tom lažnom srčanom napadu može biti neki sasvim bezopasan simptom, kao što je preskakanje srca, žiganje u predjelu srca, što je često kod takozvane srčane neuroze.Osobe sklone paničnim napadima često pate od agorafobije (strah od određenog mjesta na kome se može dobiti panični napad, a gdje čovjek nije osiguran da će mu se pomoći)

Takav jedan okidač ( a često ni on nije potreban) kod osjetljivih osoba, onih koji pate od depresije, socijalnih fobija, posttraumatskog stress-sindroma, može izazvati lančanu reakciju koja se ispoljava u nizu fizioloških reakcija. Nagli strah od gubljenja svijesti, infarkta, pa i od smrti, praćen je ubrzanjem srčanog rada, znojenjem, drhtanjem, ubrzanim i kratkim disanjem, nesvjesticom, preskakanjem i lupanjem srca, te povišenjem krvnog tlaka. Ovakve osobe često panično pristupaju mjerenju krvnog tlaka i pulsa. Puls može porasti do 130 otkucaja u minuti, a sistolni pritisak do 180., ponekad čak i do 200 mm Hg. Dijastolni tlak ostaje obično ispod 100. Panično mjerenje tlaka i očitavanje visoke vrijednosti, još više pojačavaju paniku, pa takve osobe završe u hitnoj. Tamo često nekritično dadnu “jaka” sredstva za obaranje tlaka, umjesto da se pacijent riječima smiri i da mu se eventualno da sredstvo za smirenje . Takve osobe često postaju hronični lažni hipertoničari, kojima se ordinira trajna terapija protiv povišenog tlaka. Takva terapija zna zaista napraviti pravog bolesnika, jer lijekovi dati “zdravim” osobama izazivaju glavobolje, vrtoglavice, nespavanja i druge simptome.

Smatra se da oko 40 posto onih koji primaju lijekove protiv hipertenzije spadaju u grupu depresivnih osoba, gdje su često i panični napadi jedan od simptoma. Ovakve osobe prođu sva moguća kardiološka ispitivanja. Nalazi budu uredni, što nije garancija da se napadi neće ponavljati.

Napadi panike pripadaju grupi psihičkih poremećaja takozvanih anksioznih stanja (stanja straha), i oni koji pate od njih često trebaju psihijatrijsku pomoć. Psihijatri bi trebali prvo razgovorom i psihoterapijom pokušati desenzitizirati ovakve pacijente, odnosno napraviti ih neosjetljivim na okidače napada panike. Lijekovi protiv ovih stanja se zovu anksiolitici. Tu spadaju na prvom mjestu različiti antidepresivi (clomipramine, fluvoxamine, paroxetine), dok benzodijazepini (diazepam, bromazepan, itd) imaju dugotrajno nejasan učinak ( a opasna je pojava ovisnosti na njih). U terapiji se inače savjetuje i promjena ponašanja, autotrening i joga.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here