Preko Čepikuća do Stoca i dalje do Bune

0
178

Svake godine ljetujemo u Orebiću. Na plaži se uvijek može čuti ko je kojim putem stigao, i koji je granični prelaz najbolji. Ove godine samesto čuo kako je najbolje krenuti preko prelaza Čepikuća iznad Slanog. Ali ne treba ići na Slano, nego skrenuti u mjestu Doli, odnosno Zaton Doli. Tuda je mnogo kraće nego skrenuti kod Slanog.

Zaton Doli su odmah kad se skrene sa Pelješca na magistralu. Međutim lijevo se odvaja sasvim uzak put, i nema nikakvog putokaza da se tim putem može nekuda dalje osim u Zaton Doli, pogotovu ne na granični prelaz. Zato nastavljam voziti očekujući putokaze za neki bolji put. Međutim prolazimo i mjesto Doli, ovdje se istina odvaja neki put, ali opet bez putokaza za BiH.

Uz negodovanja moje supruge vozimo se tako dvadesetak kilometara do Slanog, pred kojim je fino razvedena raskrsnica sa jasnim putokazima. Nakon odvajanja lijevo dolazi se do nove raskrsnice. Za Čepikuće se ide lijevo. Put je dovoljno širok, penje se okukama. Na jednom mjestu se jako sužava,  prolazeći kroz selo Podgoru (nije ona kod Makarske), a zatim se spušta i spaja sa putem koji dolazi lijevo od sela Lisac. To je valjda taj kraći put iz Zatona Doli.

Odatle je put širi i bolji. Prolazi kroz selo Čepikuće, koje je ustvari zbirka kamenih ruševina. U posljednjem ratu je ovdje je izgleda sve popaljeno. Nakon prevoja stiže se na granični pregled, gdje su u dva kontejnera sa dvije strane puta zajedno i hrvatski i bosanski granični policajci. Vidjeli su holandske tablice, pa neće ni da nas pogledaju, ni šta priupitaju, nego samo mahnuše da prolazimo. Skoro smo se uvrijedili od ovog nipodaštavanja.

Kroz Hercegovinu je put zaista dobar, prolazi pored sela Trebimlja. Kraj je potpuno pust, put vijuga sivim predjelom obraslim niskim žbunjem, a tu i tamo bude i malo crnogorične šume. Tako je sve do općinskog mjesta Ravno, mjesta u kome je počeo nesretni rat i agresija vojske JNA u BiH. Ravno je smješteno u brdu, sastoji se od nekoliko spratova kamenih hercegovačkih kuća. Pored puta je proširenje, ustvari trg, sa spomenikom i hrvatskim šahovnicama.

Od Ravnog se put spušta do bivše zgrade željezničke stanice Ravno. Tu je još nekoliko velikih kamenih zgrada, od kojih  neke imaju samo kamene zidove. Ovdje je raskrsnica, lijevo za Mostar i Trebinje, desno trasom stare pruge za selo Zavalu. Skrećemo lijevo i nakon oštre okuke nadesno vozimo se rubom Popovog Polja. Uskoro put zaokreće nalijevo preko Popovog Polja. Policijsko auto je parkirano pored puta, ali niko se ne pojavljuje. S lijeve strane su lijepo održavani vinogradi, sa desne je isto neka kultura, ne možemo odgonetnuti koja, možebit duhan.

Kad se pređe poprijeko kroz Popovo Polje dolazi se na magistralni put Ljubinje- Trebinje. Međutim nema nikakvog znaka na koju je stranu Ljubinje, a na koju Trebinje. Slijedeći geografsku kartu iz glave, skrećemo lijevo. Uskoro su dvojezični natpisi na putokazima napisani prvo na ćirilici, pa onda na latinici. Tako znamo da smo u Republici Srpskoj. Strujići, Prhinje i Kotezi su uboga hercegovačka sela na rubu Popovog Polja. U Kotezima ima i stara kamena džamija.

Put se penje, prolazi kroz kameniti pusti kraj. U blizini je u mjestu mjestu Ržani Do spomenik ubijenim i u jamu bačenim Srbima iz ovog kraja, koje su (kako piše na spomen ploči) ustaše ubile 1941. Tu su i stihovi poeme Ivana Gorana Kovačića “Jama”.

Spuštamo se prema Ljubinjskom polju i Ljubinju. Na ulazu u mjesto dočekuje nas ganc nova zastava Republike Srpske. Odmah iza ulaza su s obje strane puta tezge na kojima se prodaju domaći proizvodi. Pored povrća i meda, slobodno se prodaje i duhan u nanizanim listovima. Bezbeli se može kupiti i nasjeckani, nismo pitali.

Pri izlazu iz pustog Ljubinja s lijeve strane kao neki zatvor, sagrađen od nekoliko zgrada na kamenu. To je međutim mesna industrija, gdje se jadna živina kolje i melje, rodi se i začas zakolje, a da ne vidi svjetlo dana. Tako je nažalost svugdje, ali ovdje izgleda nekako još surovije, u ovome naoko nevinom mediteranskom pejzažu.

Na izlazu iz mjesta opet nov novcijata zastava RS. Idemo prema Stocu. S desne strane u daljini je brdo Hrgud koji dijeli Ljubinje od  doline Bregave i Berkovića. Poslije mjesta Žegulje silazimo ka Stocu. Približavamo se dolini Bregave. S desne strane puta su stare mahale, kroz koje preko slapova protiče bistra rijeka preko koje je čuvena stara ćuprija.  Tu je i stra kamena džamija. Bregava se u samom gradu dijeli, pa Mala Bregava teče lijevo ispod tvrđave  grleći Adu, malo ostrvo.  U ovom dijelu zvanom Podgrad ima dosta starih bosanskih kuća koje su potpuno obnovljene.

Stajemo u hlad ispred male ćuprije. Tu je odmah i neka kafana. Užasno je vruće. Iz kafane izlazi sredovječan čovjek, dolazi do ćuprijice i namješta se da skoči u vodu. Mala Bregava tu nije ni metar duboka. Čovjeku to ne smeta i skoči na glavu. Iz priče saznajemo da on nosi staro stolačko prezime Rizvanović. Objašnjava nam malo o Bregavi i ovoj Adi, gdje se uvijek išlo na kupanje.

Stolac je na raskrsnici Hercegovine. Od njega vode putevi na četiri strane. Istočno su Ljubinje, Berkovići i dalje Trebinje i Bileća, Istočna Hercegovina u kojoj danas žive uglavnom Srbi. Zapadno i jugozapadno su Čapljina, Neum te Mostar, gdje po selima žive uglavnom Hrvati, ali i Bošnjaci. U samom gradu Stolac većina su prije zadnjeg rata bili Bošnjaci (više od 60 posto). Stolac je izrodio niz poznatih pisaca i intelektualaca, od kojih je svakako najpoznatiji pjesnik Mak Dizdar, te njegov stariji brat književnik Hamid Dizdar.

Nakon rata naselilo se dosta Hrvata. Stolac je u ratu postao dio samoproglašene Herceg Bosne. U štampi je bilo dosta napisa o međunacionalnim nesuglasicama. Kada smo prije mjesec dana dolazili iz Neuma, lijevo ispod puta na početku Vidovog Polja, vidi se potpuno novo naselje pravilnog rasporeda ulica, onako kao Bobanovo ili Šuškovo selo u Ortiješu (južno od Mostara). Kad se dolazi iz pravca Neuma prvo što se susreće je kamena katolička crkva ispred koje se pored šahovnice vijori i zastava Vatikana. Pred robnom kućom su na jarbolu šahovnica, zastava BiH i Neretvanskog kantona.

Od Stoca na zapad vodi put ka Čapljini. Prolazimo pored najveće i najljepše nekropole stećaka u BiH – Radimlju. Malo poslije se odvaja put ka Buni. Mi skrećemo njime i nakon malog uspona vozimo se ravnim i dobrim putem preko niske visoravni Hodovo. Ulzimo u malo kraško polje gdje je mjesto Rotimlja.  Sa uzvišenja Kvanj otvara se pogled na dolinu Neretve, Bune i Bunice, odnosno na mjesto Hodimlju. U daljini se vidi Mostarsko Polje i aerodrom, te surovi masiv Veleža koji se pruža daleko na istok. Evo nas blizu Bune, mjesta gdje se Buna nakon što primi Bunicu (kod restorana Točak, gdje smo stali da ručamo) ulijeva u Neretvu. Tu se kod katoličke crkve na odvojku puta za Blagaj i Vrelo Bune spaja i naš put sa magistralom za Mostar, te i prestaje opis našeg puta kroz Hercegovinu.

Vrijedilo je izabrati ovu rutu i zamijeniti je već dosadnim putem dolinom Neretve, a posebno ubitačnim čekanjem na granici. Dio puta kojim smo prošli ide trasom stare pruge koja je od Gabele preko Neretve prelazila željezničkim mostom (koji je i danas u funkciji za automobilski saobraćaj). Pruga se pela na Hutovo, a onda rubom Popovog Polja pored Ravnog išla do Trebinja. Iza Trebinja se u mjestu Hum pruga dijelila na ogranak za Dubrovnik i drugi za Zeleniku, odnosno Herceg Novi (koji su nekada bili dio Austro-Ugarske, odnosno BiH). Šteta da je ova pruga nestala, ona bi danas bila neopisiva turistička atrakcija.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here