Počeci

0
327

Pošto sam ovih dana zaokupljen pisajući događaje poslije pada Ruvalona, odlučio sam da se malo dotaknem samog razloga zbog kojega sam na sebe uzeo taj teret enumeracije čitave jedne historije dvaju kraljevstava, i pritom možda nekoga od vas upoznam sa mojim uzorima i idolima.

Neću lagati, kada se u mom umu rodila klica pripovjedačkog duha, bio sam još uvijek u srednjoj školi, i mada je od tog vremena prošlo – čini se- stotine i stotine godina, još uvijek se sjećam prapočetaka Amotyra, Ruvalona i Haosa, koji su tada bili u svojim infantilnim formama (imajte na umu da se unutar glave jednog šesnaestogodišnjaka rijetko koja misao zadržava dugo, i imajte na umu da sam ja uvijek bio, a i najvjerovatnije ću ostati barem trostruko rastreseniji od većine ). Da skratim, Amotyr se rodio na jednom izuzetno dosadnom času historije koju je predavala jedna profesorica koja je pak imala glas koji nikada nije mijenjao tonalitet, pa je vremenom obično postao poput one statike na starijim televizorima, jedno monotono zujanje. Dok je ona pričala o Cezaru, ja sam mislio o Aramoru, kako sam nadjenuo ime svome kralju. Dok je ona objašnjavala pad Osmanlija, ja sam mislio o padu Ruvalona. Tek kasnije sam se sjetio da zapišem neke od tih svojih misli, i one su mi se učinile poput nekoherentnih brbljanja, i zaista i jesu bile blizu tom opisu. Pisao sam neko vrijeme, ali čim sam se našao pred kreativnim zidom kojeg nisam mogao da srušim daljnjim nekoherentnim brbljanjem, Ruvalon i Amotyr su se odjednom našli pred sudbinom gorom od uništenja, ostajali su nedovršeni i zaboravljeni negdje u kutcima moje sobe.

Okrenuo sam se čitanju. Da sam čitao prije toga, jesam, ali nakon moje kratke i nesretne karijere, počeo sam da čitam kao da će mi sutra oduzeti pravo na korištenje očiju. Sjećam se da sam pročitao Harry Pottera za 10 sati, a ta knjiga je, barem ova moja kopija, imala oko 870 strana, pošto J.K. pati od iste “boljke”kao i Stephen King, njih dvoje su previše opširni. To je opet dvosjekli mač, jer ja volim tu opširnost, ali opet, ja volim i parizer s eurokremom, pa ne uzimam vlastito mišljenje kao normu bilo čega. Nakon Harryja, bio je red na Silmarillion, koju toplo preporučujem svakome ko voli epske mitove o stvaranju svijeta i čitavih kultura. Tu Tolkien jednostavno briljira, i moram naglasiti da mi je on zasigurno jedan od omiljenih autora, zajedno sa Kingom i ostalim koje ću navesti dalje.

Svo ovo vrijeme dok sam čitao i divio se tuđim svjetovima, moj je ležao negdje, u svojoj gruboj, skeletalnoj formi, što mi je sad žao, mada tad nisam baš toliko mislio na njega, sve dok nisam došao do jedne kratke pričice po imenu Tlon (sa umlautom, ako ko zna šta je to), Uqbar, Orbis Tertius. Napisao ju je veoma cijenjeni gospodin Jorge Luis Borges, prema kojemu gajim možda ponajveće poštovanje.

Priča prati dosta jednostavnu premisu koja postaje jasna tek pred kraj priče -šta je potrebno da se zaista stvori jedan svijet. I tu priča poprima svoju zasluženu veličinu, pošto je Tlon imao čitavu jednu skupinu kreatora, i svaki je imao specifičnu ulogu- bilo filozofsku, bilo jezičku, bilo biološku, bilo historijsku. Čitava priča je nevjerovatna, i ima podtekst Berkeleyevog idealizma. Takođe preporučujem.

Nakon što sam spustio ovu priču, dohvatio sam se one svoje. Htio sam, da barem u nekom smislu stvorim svoj vlastiti svijet, sa svim intrikatnim pojedinostima koje je imao Tlon. Nemojte misliti da sam ovakav cilj uzeo olako, jer sam svjestan da ovakvo nešto neću moći dovršiti dok sam živ, i potpuno sam spreman da podredim koliko god je potrebno kako bi Amotyr zaista postojao.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here