PARIZ – VJEČNI SJAJ GRADA LJUBAVI

0

,,Pariz je potpun…Ko god vidi Pariz misli da je ugledao temelj cjelokupne istorije sa nebom i zvjezdama. Pariz je sinonim za svemir,on nema granica…Pariz može biti i glup ako mu se prohtije,ponekad sebi priušti i takav luksuz…Pariz nije samo velik,on je golem. Zbog čega?Jer se to usuđuje biti…“

Ovim riječima opraštala sam se od Pariza dok nam je pri izlasku iz grada naš vodič čitao odlomke Viktor Igoa iz njegovog djela ,,Jadnici“. Ove rečenice najbolje i opisuju moj doživljaj grada vječne svjetlosti čije sam zadovoljstvo imala da posjetim u proljeće.

Kada se govori o Parizu, priča ne može da se ne započne od njegovog najprepoznatljivijeg simbola, Ajefelovog tornja. Građevina koja nije samo simbol Francuske već i jedan od najljepših arhitektonskih ostvarenja svijeta, očarava svoje posjetioce od 1889. godine kada je otvorena za javnost. Ono što je zanimljivo u vezi najviše građevine Pariza jeste da ona nije uvijek uživala reputaciju simbola ljepote.

Naime, kada je izgrađen za potrebe Svjetske izložbe koja je obilježavala vijek od Francuske revolucije, javnost je izrazila svoje nezadovoljstvo njenim izgledom smatrajući da kvari estetiku Pariza. Inženjer Aleksandar G.Ajfel koji je dizajner ove građevine po kojoj je ona i dobila ime, imao je dozvolu da toranj može stajati 20 godina nakon čega vlasništvo prelazi na grad Pariz koji je imao plan za njegovo rušenje. Nakon što se pokazao vrlo koristan za komunikacijske svrhe, naročito u I svijetskom ratu, Ajfelov toranj je ostao da ponosno stoji na svom mjestu da bi vremenom stekao status jedne od najvećih turističkih atrakcija svijeta.

Većina posjetilaca Pariza, osim fotografisanja ovog impozantnog simbola, ima želju i da se popne na njegov vrh kako bi uživala u pogledu na grad. Kao turista, ja sam iskoristila drugu opciju. Iako penjanje na sam toranj ima prizvuk privlačnosti, u praksi to jeste malo teže izvodljivo. Vi možete da platite kartu i da liftom dođete do određene visine. U realnosti to podrazumjeva obično čekanje u ogormnim redovima i veliku količinu vremena koju treba da odvojite da bi ste uživali u pogledu svega oko 15-ak minuta. Iz tog razloga ja sam se odlučila da posjetim drugu najvišu građevinu Pariza, toranj Montparnasse sa čije visine od 210m možete da sagledate grad i uživate u panorami. Ulaznica za ovaj poduhvat iznosi oko 10 eura, dok dođete na vrh treba vam manje od 80 sekundi a vrijeme koje provedete na njemu vam nije ograničeno.

Nakon osvajanja vrhova Pariza, bilo je vrijeme da se spustimo na njegove ulice.Kako je moje putovanje u Pariz bilo u sastavu apsolventske ekskurzije tokom tri dana prepustili smo se vodiču koji nam je otkrivao sve njegove znamenitosti. Pariz je ogroman, prelijep i Pariz vas očara. Poseban doprinos uživanju u obliasku svako su bile i francuske balade koje smo slušali dok smo autobusom išli od jednog mjesta do drugog. Tokom tog kratkog perioda zaista smo vidjeli sve ono što se smatra simbolima Francuske prestonice.

U to naravno spada i posjeta Bogorodičnoj crkvi ili Notre Dami koja nam je poznata još iz djetinjstva zahvaljujući Kvazimodu. U samu crkvu možete da uđete i naravno uz kupljenu kartu da posjetite i sam toranj. Kao osoba koja smatra da nikada neće biti prestara za bajke, ja nisam mogla da ne zamišljam, da se upravo tu, u tom trenutku dok posmatram crkvu, u njenom visokom tornju nalazi nama dobro poznati junak koji oglašava njena zovna.

Nakon nekoliko sati provedenih u šetnji, bila mi je potrebna pauza tako da sam očima tražila prvo slobodno mjesto u bašti kafića pored kojih smo prolazili. Uočivši ga, sjela sam, zapalila cigaretu i naručila kapućino i ne gledajući cijene. Naravno, to je bio kapućino koji sam najskuplje platila u životu. Sad kad se prisjetim te pauze, cijena kapućina ipak nije ono što mi prvo pada na pamet. Naime, kafić u kojem sam sjedila se nalazio preko puta Kuće opere tako da sam bila u prilici da vidim njene posjetioce. To su bile djevojke u dugim balskim haljinama,koje su sa svojim malim kišobranima prolazile pored nas. Nesvakidašnji prikaz koji oživljava samu istoriju Pariza. U meni je probudio želju za posjetom ovoj kulturnoj ustanovi i još jednu stavku koju sam dodala na svoj spisak želja.
Svakoga koga interesuje grad Pariz, njegova kultura i istorija danas je u prilici da pronađe sve podatke koji mu trebaju.Iz tog razloga ogradiću se od toga da nabrajam sve građevine koje sam obišla i sve ono što nam je Pariz pružio i spomenuću one koji su na mene ostavile najveći utisak.

Na tom spisku se nalazi Place de la Concorde,odnosno trg na kojem se nalazila grljotina gdje su mnoge istorjske ličnosti Francuske izgubile glavu. Meni najzanimljivija od njih je Marija Antoneta,žena poznata po svojim ,,kolačima“ i žena kojoj navodno treba da zahvalimo za postojanje štikli. Po priči, upravo je ona bila ta koja je od svog obućara tražila da joj napravi jedinstvene cipele koje će biti odignute od zemlje kako bi izbjegla prljavštinu tadašnjih ulica. Nikako ne treba zaboraviti i da je Pariz prestonica visoke mode. Zbog toga vjerujem da će pripadnicama nježnijeg pola biti zanimljivo posjetiti mjesto i vidjeti stan gdje je živjela modna ikona Koko Šanel.

Moj doživljaj Pariza koji želim da prenesem u ovoj priči i koji obilježavaju moju posjetu vezana su za tri iskustva.

Prvo od njih je bila posjeta dvorcu Versaj.
Toga dana ustala sam rano i uz već kupljenu kartu zaputila sam se ka vratima Versaja. Iako je bilo oko 10 časova ujutru,veliki broj ljudi je stajo ispred čekajući svoj red da uđe. S obzirom na broj posjetilaca koji su se nalazili ispred, ušli smo relativno brzo. Jedan od razloga je bio i sama formacija reda koja vas podsjeća na igru zmijice koja se nalazila na starom Nokia telefonu. Naša ,,zmijica“ se kretalo poprilično brzo, bez guranja, tako da sam se kroz pola sata našla među zidinama dvorca.

Kada sam se vratila sa ovog obilaska sjećam se da su me prijatelji pitali da im opišem Versaj. Jedina riječ koji mi je tada padala na pamet i koju i dalje mogu da iskoristim jeste-bahatost. Ovu riječ u upotrebljavam u neutralnom kontekstu. Osoba sam koja više voli minimalizam, ali ne mogu da poreknem ljepotu unutrašnjosti samog dvorca. Versaj postoji zato što je mogao da postoji. Versaj je uređen i ukrašen do najmanjeg detalja zato što su njegovi vladari bili u takvoj mogućnosti. Dekoracija Versaja govori vam glasno “Pogledaj me, divi mi se”!

Najljepša prostorija dvorca mi je bila Soba ogledala koju sam tri puta prešla uzduž i poprijeko. Zamišljala sam da je noć i da se sama nalazim u toj prostoriji sa plaštom i čašom vina dok otvoreni balkon pruža pogled na ogormne vrtove. Ta bahatost Versaja u čovjeku probudi i određenu dozu hedonizma. Uz osmijeh se nisam mogla ne zapitati šta se tu sve dešavalo u prošlosti i kakve tajne Versaj čuva i dan danas.

Drugo iskustvo koje vrijedi opisati jeste posjeta muzeju Luvr. Šta drugo naglasiti o Luvru osim toga da je on ogroman. Zaista ogorman. Iako sam u podsvijesti imala percepciju o njegovoj veličini, ona je nestala kad sam se našla u prostorijama koje su ukrašene mnogobrojinim umjetničkim djelima za koje mislite da nemaju kraja. Činjenica kojom se najbolje može približiti veličina ovog muzeja jesta da ako biste zastali pored svakog izloženog djela i tu proveli 30 sekudni, za obilazak čitavog Luvra bi vam trebalo oko godinu dana(ne računajući hod od jednog do drugog). Naravno,najveći broj posjetilaca se nalazi ispred Mona Lize o kojoj i dan danas postoje različita mišljena o njenoj autentičnosti. Sjećam se kad sam sa svojim prijateljima došla ispred slike da smo počeli da se mahinalno njišemo lijevo desno gledajući u njene oči koje zaista izgledaju kao da vas prate.

Treće iskustvo koje želim da opišem je ujedno ono koje doživljavam kao najintimnije.
Poslednjeg dana posjete Parizu, morala sam da biram da li želim da idem u Diznilend ili ću otići na groblje Pére-Lachaise. Iako je dijete u meni plakalo, odlučila sam se za odlazak na groblje.U suprotnom mislim da to sebi ne bi oprostila. Na ovom groblju su sahranjene mnoge poznate i istorijske ličnosti kao što je Balzak, Oskar Vajld, Molijer i drugi. Ja sam tražila samo jedan grob. Grob Džima Morisona. Kada sam saznala da ću posjetiti Pariz, odmah sam donjela tu odluku. Za ljubitelje Doorsa to je prilika koju ne propuštaju. Tog dana oprostile smo se sa muškim dijelom našeg društva koji je odabrao Diznilend i nas tri djevojke metroom se zaputile prema groblju. Uvijek će mi biti fascinatno kako je lakše snaći se metroom u svjetskim metropolama nego autobusom u Banjaluci.
Prije ulaska na groblje, otišla sam u cvjećaru u potragu za plavom ružom. Sticajem okolnosti nisu imali plavu pa sam kupila bijelu zbog čega sam na kraju bila zahvalna. Sjećam se da sam pri ulasku na samo groblje imala osjećaj koji najbliže mogu opisati kao tremu. Ne znam tačno zašto. Iz tog razloga moje prijateljice su bile te koju su tražile uputstva i koje su me vodile do okruga 6 gdje se nalazi njegov grob. Hodajući tako pomalo nesvjesna da se stvarno tu nalazim, posmatrala sam grobove i zahvaljivala činjenici što je dan.
Čitavo groblje je uređeno u gotičkom stilu, sa kapelicama, statuama šišmiša gde dominira plavozelena boja i gdje se nalaze ogomni nadgrobni spomenici obrasli mahovinom na kojima više ne možete pročitati ni ime.Mislim da nikome ne bi bilo svejedno kada bi se sam noću našao na ovom mjestu. Nakon pronalska okruga 6 uslijedlila je potrga sa samim grobom. Nas tri smo se razišle, hodajući među spomenicima i povremeno dovikujući jedna drugoj “Jeste ga našli”? U jednom trenutku sam samo začula glas koji je rekao “Bojana, našla sam, ovde je”. Tada je već osjećanje koje sam opisala kao tremu postalo intenzivnije.
Sam grob Morisona je mali, zavučen i teško ga je uočiti da nema čuvara koji stoji ispred. To je inače jedini grob koji je ograđen zato što su posjetioci prije pisali po njemu. Ograda je mala i uska tako da trebate čekati svoj red da dođete najbliže što je dozvoljeno. Stajala sam tako, sa bijelom ružom u ruci i tad shvatila da ne mogu prići da je ostavim što je samo još više doprinjelo mom osjećaju izgubljenosti. U tom trenutku moja drugarica je uzela ružu, prišla čuvaru i pitala ga da li možemo da je ostavimo. On se nasmijao, rekao ,,To će biti problem„ i u sledećem trenutku preskočio ogradu i stavio je odmah pored slike Džima na samoj sredini groba. Tad sam zaista mislila da ću pasti u nesvijest. Mnogo ljudi se ovde fotografiše, a ja nisam imala takvu želju smatrajući to pomalo morbidnim. Ipak nakon čina stavljanja ruže,drugarica je napravila fotografiju i tako mi zauvijek obilježila taj trenutak koji mi se i sada čini pomalo nadrealnim. Danas mi je drago što je imam. Nakon ostvarenja ove želje, u svojim narednim putovanjima, uvijek sam se raspitivala o grobljima da vidim čiji sledeći grob mogu posjetiti.

Na kraju uvijek slijede preporuke iz iskustva za buduće posjetioce ovoga grada.
Preporučujem vam krstarenje Senom noću sa koje možete da vidite najveće znamenitosti i da uživate u punom sjaju Ajfelovog tornja. Upravo iz tog razloga trebate znati da su svjetlosni efekti Ajfelovog tornja zaštićeni autorskim pravima što znači da je tehnički nelegalno dijeliti slike koje ste napravili noću bez dozvole jer se smatraju reprodukcijom umjetničkog djela. Pariz jeste skup grad pa za kupovinu suvenira uputite se ka Boemskoj četvrti i dobro pazite na svoje stvari jer je prisutan veliki broj džeparoša. Ne zaboravite i da je Pariz grad romantike u čijim prizorima možete da uživate bilo da se tu nalazite sa svojim partnerom ili ne.

Takođe, želim da Vam naglasim i potvrdim ono što su i meni rekli-U Pariz i u kafanu ne možes sa svakim.

Tekst pisala: Bojana Nešković

Ukoliko vam se dopao ovaj putopis o Parizu, pogledajte našu priču o tome kako kreirati najjeftinije putovanje ikada, kako biste za vrlo malo novca i vi moglu posjetiti ovaj magični grad.

Read more: riopricesaputovanja.com

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here