Ovo je i moja zemlja!

0
236

Razvucen izmedju sna i jave, omedjen sadasnjoscu i drustvom koje i nije spremno prihvatiti bilo kakvu razliku, ipak biram biti JA – JA. Niko od njih mi nije podario zivot, niti je razlog zbog kojeg sam i danas prisutan u istom. Znam svoje ciljeve i samouvjereno hrlim ka njima. Put mi nece preprijeciti bacanje kamenja na isti niti poturanje noge. O cemu pricate? Da bjezim iz drzave jer ovdje nema mjeste za one poput mene?! Izvinite, moj zivot je ovdje zapoceo, tu ce i okoncati. Niko nije vlasnik njenih ljepota, niti bilo ko moze odrediti kako cu se osjecati na njenom tlu. Ovdje sam zaplakao prvi put i igrao se na njenim prostranstvima. Ovdje me majka vodila za ruku i prve korake napravio sam na njenom temelju. Tu sam upoznao cvrkut ptica i sprijateljio se sa svakim psom na ulici. Niko mi ne moze oduzeti osjecaj da prostor pod ovim nebom nazivam svojom grudom. Gdje da odem, a da se osjecam bolje?! Nigdje! Ovdje su moji korijeni. Ovdje je otac nosio glavu u torbi, da meni obezbijedi bolje sutra. Istina, to bolje sutra nikom nije osvanulo, ali imamo slobodu. Moj otac, kao i mnogi ocevi, obezbijedio mi je mirnu zoru, bez prolijetanja granata iznad glave. Zar da odem, i njegovu borbu bacim pod noge, zeljni da me ostanu oni koji su od svojih usta odvajali onda kad nije bilo dovoljno za sve. Ne, ja nisam izdajica! Ja nisam slabic, da kazem zbogom svemu jer neko smatra da sam manje vrijedan i da ne pripadam tu. Ostajem! Ja ostajem jer se samo hrabri suocavaju sa svojim strahom i problemima. Samo hrabri se usude stati na crtu, pogledati neprijatelja u oci i smrskati mu svaku pomisao u glavi da je neko manje bitan od ostalih. Ostajem da bolim one koji smatraju da sam bolest i da ne pripadam ovom drustvu. Ostajem da budem rana koja razara njihov maloumni mentalni sklop i zivim bas onako kako osjecam. Boje vase zastave su i moje. Okrenut sam ka njoj na intoniranje himne. I do mog srca dopiru njene note. Mozda je tesko povjerovati, ali i meni su prisutne suze u ocima za bilo koji ostvaren rezultat, kad na tronu vidim ogrnute, mlade ljude, nasim bojama. I ko je vrijedan da pokupim svoje uspomene i iskrcam ih tamo gdje nikad be bih imao zivot i bio sretan. Zbog koga da predjem kucni prag i ostavim majku iza vrata da nocima razmislja jesam li pokriven i jesam li jeo na vrijeme. Zao mi je, moja buducnost je ovdje. Kakva god bila, niciji pogled i ruzna rijec nece biti razlog moga odlaska. O tome ja odlucujem. Moja volja ce presuditi, otici ili ostati. Da me povrijede takvim stavom,  vjera u sebe morala bi mi biti svedena na minimum, a nivo inteligencije ravan nuli. Zao mi je onih kojima je jedini i najlaksi izlaz bio otici. Zao mi je sto su tim cinom mislili da ce pronaci mir. A kud bih pobjegao od sebe, ono sto si, ide za tobom do kraja zivota. Nije spas u bjezanju. Treba ostati i nauciti postovati samog sebe. Kad si sretan i zadovoljan samim sobom, vise te nije briga kako drugi dozivljavaju tvoju pojavu. Treba stegnuti zube, istrajati. Ako sam sebe nisi postavio iznad svih, tesko da ce bilo ko. Oni te svakako zele na dnu.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here