Name Same Kerin Che la Bhutan

0
80
Tradicionalni bhutanski plesovi
Kraljevina Bhutan – The Kingdom of the Thunder Dragon, zovu je posljednjom Shangi-la drzavom svijeta.
Drzava istocnih Himalaja koja nikad nije kolonijalizirana zbog svojih visokih planina na sjeveru koje dijeli za Tibetom i Nepalom i svojih prasuma na jugu koje dijeli za Indijom.
Mi smo u 8 dana boravka u ovoj prekrasnoj, netaknutoj drzavi obisli sjeverne planine, juzne prasume i divili se kombinaciji ljepote prirode i budistickih hramova, bhutanske klasicne arhitekture i tradicije stare hiljadama godina.
Nismo se ni nadali da cemo ove godine krenuti na ovakvu avanturu ali smo ipak, zahvaljujuci svadbi kojoj smo prisustvovali u Indiji odlucili posjetiti ovu zatvorenu, mnogima nepoznatu, misticnu zemlju bajki.
Za one koji ne znaju, Bhutan je i dalje jedna od najzatvorenijih zemalja svijeta koja je istovremeno i najmladja demokratija na svijetu. 5. kralj Bhutana je najmladji kralj na svijetu (ima tek 28 godina) a zemlja funkcionise po pravilima koja je odrzavaju jedinstvenom i ogranicavaju uticaj zapada na kulturu.
U nekoliko primjera: ljudi nose narodne nosnje na posao i tokom dana (gho za muskarce i kira za zene), prodaja i kupovina duhanskih proizvoda je zabranjena unutar drzave, televizija je dozvoljena tek 1999. godine (s njom su se pojavile i prve pljacke i ostale kriminalne aktivnosti iako se smatra da je i dan danas Bhutan najsigurnija drzava na svijetu).
Dosta ljudi nije culo za Bhutan jer to nije drzava u koju tek tako mozete uci. Naime, Bhutan, kako bi izbjegao jeftini turizam i tzv backpackers, cilja samo turiste koji mogu priustiti pakete koje nudi i koji su vise zainteresirani za njihov kulturni turizam. Dok se u Nepalu mozete pozabaviti planinarenjem u Bhutanu ovo nije dozvoljeno jer se sve planine iznad 5000m smatraju svete tako da se na njih ne moze penjati ali moze ici na trekking (cak do 25 dana hodajuci preko sjeverne rute drzave).
Bhutan nema ambasada gdje mozete uci i aplicirati za vizu, oni imaju 800 agencija unutar drzave kroz koje morate unaprijed da bookirate program, vodica, sofera (stranci ne mogu da iznajmljuju motorna vozila zbog opasnih ulica) i da uplatite iznos (od kojeg skoro 40% ide na razvoj drzave i direktno se pumpa u obrazovanje i zdravstvo) u banku u New Yorku. Ovaj dio je poprilicno komplikovan jer tek nakon sto uplatite razmatraju vas slucaj i ukoliko budete imali srece poput nas, dobijete pozivno pismo od drzave i potvrdu agencije da mozete uci u drzavu i provesti X dana.
Let za Paro – grada u zapadnom Bhutanu je jedinstveno iskustvo gdje vam lokalna avio kompanija Druk-Air omogucava da vidite 7 do 10 najvisih vrhova svijeta ukljucujuci Mt Everest. Let je doista spektakularan a slijetanje je dozivljaj za sebe gdje letite izmedju brda i planina kako biste sletili u najduzu dolinu Bhutana, ujedno i jedini aerodrom ove brdovine zelene zemlje.
Vise od 70% Bhutana je prekriveno sumama a najvisi vrh se proteze do 7000 metara i tokom cijele godine, prekriven je bijelim prekrivacem koji se sjaji iznad suma. Proljece u Bhutanu, kao i u svim brdovitim drzavama je svjeze, gdje vidite kontrast zelenih suma pod modro-plavim nebom. Gdje behar mirise na sve strane a sem vjetra ne cujete nikakve zvukove.
Mir… to je prvi osjecaj koji vas obuzme kad vidite hiljade zeleno-plavo-crveno-zuto-bijelih zastava (prayer flags) kako na vrh brda igraju uz vjetar. Vjeruje se da ove zastave koje na sebi imaju ustampano Om-Mani-Padme-Hum (budisticka mantra) trebaju da se vjesaju na vrh brda i na mostovima kako bih vjetar i voda nosili ovu molitvu svim ljudima.
Bhutanci su lijepi ljudi – indijsko-mongolska kombinacija. Imaju tamne oci, bademastog oblika i crvenkastu kozu. I zene i muskarci imaju jake crne kose i njezne crte lica a vecina ih ima velike ali crvene zube zbog crvenog voca koje zvacu (betel-nut) umjesto duhana (u Indiji ovaj plod se zove paan i vecina plocnika i cesta je isflekano pluvackom crvene boje koja vas podsjeca na ovaj omiljeni ‘hobi’ vecine indijaca i bhutanaca).
Stariji ljudi su izboranog lica i njeznog pogleda, uglavnom sa brojcanicom u rukama i losim zubima. Svi stariji ljudi su u nacionalnim nosnjama i njima je i dan danas apsurd da mladi mogu da nose farmerke (kada osjetite koliko je bhutanska narodna nosnja ugodna onda vam je jasno zasto).
Docekani smo od strane agencije uz tradicionalni docek – darivanja bijelog svilenog sala – Tashi Delek Phuntsum Tsog (neka vas sve dobre stvari prate) i odusevljeni njihovim engleskim kasnije saznajemo da je od 1980-tih kralj naredio da se obrazovni plan i program kompletan predaje na engleskom jeziko kako bi ljudi imali vise doticaja za ostatkom svijeta i biti sto obrazovaniji. Ovo je poprilicno pomoglo drzavi jer dosta ljudi nastavlja za univerzitetskim obrazovanjem i njih dosta studira u drugim zemljama. Interesantno je kako je pismenost na visokom nivou a za starije generacije koje ne znaju engleski, drzava organizira besplatne vecernje casove.
Obrazovanje, poput zdravstva je besplatno u Bhutanu (sto smo osjetili i na svojoj kozi kad smo otisli do tradicionalnog travara u obliznjoj bolnici koji nas je pregledao i dao nam lijekove za jacanje imuniteta bez da nam naplati ista).
Narednih 7 dana proveli smo jeduci samo tradicionalnu hranu (riza na sve moguce nacine, najcesce tradicionalna crvena rize sa puno puno cilija). Bhutanci vjeruju da chilli nije zacin vec povrce i to im je nacionalna mantra. Kuhaju chilli na hiljadu nacina uglavnom sa sirom od njihove tradicionalne zivotinje – Yak. Takodjer vrlo poznato za ovo podneblje je njihov tradicionalni ‘caj’ tj. butter tea, odosno topljeni maslac sa soli kojeg piju vrelog kako bih ih u planinama zagrijalo i kako bi im organizmu dalo ono dodatno kalorija sto je potrebno na dugim putovanjima kroz brda.
Dok se vecini stranaca nije svidjelo, jer je okus slan i cini vam se kao da pijete gustu supu od maslaca, nama se okus poprilicno dopao. Mozda zbog atmosfere, mozda jer smo se uglavnom druzili sa strancima i htjeli da prozivimo tih 8 dana na sto tradicionalniji nacin. Doista smo uzivali jeduci te ljute papricice i ispijajuci caj od maslaca. Slusajuci trube iz hramova i vjetar na 3,300m nadmorske visine na Dochula prolazu gdje smo objesili zastave sa molitvama za nase obitelji koje su daleko od nas.
Gledali smo turnire narodnog sporta i cak probali gadjati strijele klasicnim drvenim lukom kako to oni rade preko 150 m u cilj ne veci od pola metra precnika. Slusali smo kako timovi navijaju, pjevaju i slave kad neko pogodi. Igrali smo golf na drugom po redu najvisem golf terenu na svijetu (najvisi teren je na Tibetu). Na 3,280m nadmorske visine, bio je pravi dozivljaj.
Igrali smo karte sa lokalnim stanovnistvom u barovima u centru Thimphu-a i brali divlje sparoge sa djecom na obalama rijeke u gradu Punakha. Isli smo pjeske 2 sata uz planinu do najsvetijeg hrama u Bhutanu koji je izgradjen u stijeni 900 metara iznad zemlje na 3,100m nadmorske visine.
Rucali smo sa svestenicima u hramu Chimmi Lakhang i kupovali narodne nosnje kako bismo se sto bolje uklopili u ambijent Bhutana.
Jutro u zemlji zmajeva pocinje sa svitanjem, gdje se svijet budi, odlazi u hramove, prolazeci kroz pijace, obavljajuci sve dnevne aktivnosti i zavrsavajuci sve to do 9 ujutro. Oko podne, kad je vrijeme za rucak, ljudi odlaze kucama nakon cega se vracaju svojim dnevnim aktivnostima, usporeno i smireno. U Bhutanu nema zurbe, nema stresa, nema povisenih glasova niti nasilja.
Cuje se samo zvuk okretajucih tockova molitve (prayer wheels). Svaki tocak u sebi ima vise od 10,000 svetih mantri. Svaki prolaznik okrene tocak u smjeru kazaljke na satu i vjeruje se da tim moli za sebe i za sva ziva bica. Zvuk zvona iznad tocka smiruje i opusta. Ima nevjerovatan efekat mira i harmonije. Nesto spiritualno, meni nepoznatno, prije ne vidjeno.
Lokalno stanovnistvo je mirno. Svi su ljudi veseli i nasmijani. Ljudi u Bhutanu ne ubijaju pse lutalice, muhe niti bilo koje druge zivotinje. Oni vjeruju da je zivot svet i vjeruju da bez obzira koliko neugodne ove zivotinje bile i mi bismo u narednom zivotu mogli biti zivotinje. Naime, budisticka vjerovanja u reinkarnaciju takodjer zabranjuju ovoj drzavi da lovi ribe u svojim mnogobrojnim rijekama. Meso se uvozi iz Indije i Nepala ali se zivotinje ne ubijaju u Bhutanu.
Suosjecanje, postovanje i mir vladaju u svim segmentima zivota. Ljudi su nasmijani bez obzira koliko malo (po zapadnim standardima) imali, oni su zadovoljni i sretni.
5. Kralj Bhutana, Jigme Khesar Namgyel Wangchuck zadrzao je politiku svog oca da ne razvija Bruto Domaci Proizvod vec Bruto Domacu Srecu (Gross National Happiness Index). Ovo se mjeri u svakom selu gdje se svaka porodica pita da li su sretni, zadovoljni, ispunjeni… sta im fali, sta im treba…gdje kralj dijeli zemljista i obilazi stanovnistvo cak i u najudaljenijim, najvisim, najneuslovnijim pokrajnama Bhutana.
Ljudi su jednostavni, nekomplikovani…
Budizam, koji je ujedno i vladajuca religija (ili kako bi oni rekli ‘filozofija i nacin zivota’) je zasnovan na 4 istine od kojih jedna kaze da je zivot patnja, da sve sto cinimo je patnja i da cinjenica da zelimo ono sto nemamo je patnja jer kada dobijemo ono sto zelimo, trazimo nesto vise i tako u krug. Ovdje ljudi vjeruju da treba da budes zadovoljan onim sto imas, da je najveca radost naci srecu u malim stvarima: u ljepotama prirode, cistoci zraka, u proljetnom beharu, u zvuku zvona obliznjeg hrama, u okusu rize koju jedes, u zvuku vjetra koji te budi… takodjer vjeruju da se ova religija i sve ostalo treba preispitivati, da se konstantno treba nadogradjivati, uciti, razvijeti se mentalno i da je cijeli zivot prilika da se covjek mjenja i da postaje sve bolji, sve svjesniji samnog sebe.
Ljudi su spiritualno ispunjeni.
Naravno, nema drzave na svijetu koja nema svojih internih problema. Bhutan je uvijek bio zaglavljen izmedju 2 najmnogoljudnije drzave na svijetu, preplavnjem nepalskim izbjeglicama i indijskim pobunjenicima na jugu koje je 90-tih godina kralj istjerao jer su ‘uznemiravali lokalno stanovnisto i krali stoku’.
Kinezi na svu srecu nisu bas htjeli da prelaze Tibet i Himalaje kako bi dosli do jos brdovitije, hladne zemlje a tibetanci nikad ni nisu bili nasilni da okupiraju juznija podrucja.
Engleze je uvijek bilo strah malarije sa juga i prica sa sjevera a cak i kad su jednom stigli doci do bhutanskog kralja, toliko ih je izmaltretirao (legenda kaze da su satima cekali u kisi, da su ih djeca gadjala jabukama, da su ih zene vukle za kosu i da su na kraju svega morali potpisati da vise nikad nece doci u ovu drzavu). Englezi su ocigledno vise bogatstva vidjeli u Indiji a nisu ni znali da je bogatstvo u Bhutanu – voda. Zovu je svojim ‘zlatom’ i to je osnovni prihod drzave (prodaja vode i energije kroz hidrocentrale Indiji). Turizam je drugi po redu po prilivu prihoda.
Bhutan je krajem 80-tih uveo pravila oko sacuvanja kulturen kroz nosenje narodne nosnje, neprilagodjavanje modernom svijetu (ne uvodjenje televizije i interneta) i adaptaciji zivotu u izolaciji (nema slobodnog toka ljudi izmedju Bhutana i ostatka svijeta, samo je indijcima dozvoljeno slobodno kretanje unutar Bhutana ali ne i zaposljavanje). Ovo je dovelo do brojnih pobuna 80-tih ma da je danas prema novom ustavu slobodna svim bhutancima (i nepalcima, indijcima te ostalim manjinama) zagarantovana, bez obzira na vjeru, jezik i slicno. Danas ljudi zive (sa velikom kolicinom prirodnih bogatstava) u harmoniji sa bogovima prirode i drugim zastitnicima koji kruze nad ovom drzavom.
I prije sam spomenula misticnost ovog kraja.
Mahayana Budizam (glavna grana Budizma koji se prakticira u Bhutanu) je sa sobom povukao dosta klasicnog ucenja poput 4 Istine (Noble Truths) i 8 Puteva Prosvjetljenja (Paths of Enlightement) ali i vjerovanja koja su izvorno iz ovog podneblja (za koja necete cuti medju kinezima ili tajlandjanima). Npr ljudi vjeruju u duhove i razno razne energije kao i zastitnike (bogove) tako da je svaka pojava: bolest, sreca, kisa, duga, kliziste, dolazak kralja i slicno povezano za neko dobro ili zlo.
U samo 8 dana naucila sam dosta o praznovjerju ovih ljudi – iako mnogi stranci koji zive u Bhutanu tvrde da ima dosta istine i vremenom i sami pocnu da vjeruju u magiju duhova. Zabranjeno je stvari primati lijevom rukom, ne smije se zvizdati unutar zatvorenog prostora – sve ovo privlaci negativne duhove. Ne smije se ostavljati/bacati smece niti na bilo koji nacin zagadjivati vode (rijeke, jezera) jer ce bogovi kazniti ljude. Svaka bolest dolazi ako si nesto zgrijesio ili da te sprijeci da uradis nesto lose.
Za svaku bolest ima lijeka i taj lijek se nalazi na Himalajama. I mi smo iskoristili ovaj put da odemo tradicionalnim doktorima koji su vrlo poznati jer mnogi ljudi koji boluju od teskih bolesti na zapadu, a mogu da si priuste da dodju na istok na lijecenje, dolaze kod ovih ljudi.
Neki ih zovu vracari, travari, alternativni doktori ali za Bhutan ovo su ljudi koji ce vas izlijeciti. Ukoliko neko umre u bolnici, ljudi krive smrt na zapadnu medicinu i ne vjeruju joj. Kazu da ubije ljude (i kad razmislite, mozda su u pravu). U Bhutanu ljudi vjeruju da sve dolazi iz prirode. I zivot, i lijekovi, i smrt. Zivot i smrt su obavezni stadiji zivota i dusa putuje hiljadama godina kroz bezbroj zivota na putu do saznanja i prosvjetljenja.
Na sahranama se ne place jer se vjeruje da ce dusa ostati na zemlji ukoliko vidi koliko je ljudi vole. Tijelo se uvijek kremira i pepeo se baca u rijeke jer se vraca prirodi (bez sanduka i obiljezavanja zemljista te oduzimanja prostora prirodi).
8 dana, prekrasnih dana budili smo se u zoru ne zeleci prospustiti niti jedan momenat srece, niti jedan udisaj svjezeg planinskog zraka, niti jedan osmjeh djece na ulici.
Proveli smo jedan dan u tradicionalnoj kuci na selu uz jednu porodicu koja vec generacijama uzgaja domace zivotinje. Proveli smo dan u njihovoj skromnoj kuci na periferiji jednog malog gradica.
Nas domacin i njegova porodica su nas toplo docekali a dan smo proveli uzivajuci u njihovom nacin zivota, jednostavnim pricama, smijehu. Vecer smo proveli uz domacu hranu i araz – njihovu rakiju od rize.
Dnevni boravak je prva soba u kuci. U ovoj prostoriji nema namjestaja (ovo smo primjetili u vise kuca). Sjedi se na podu, najcesce u krug a kuhinja je uvijek blizu iz koje se donose pica, jela itd. Jede se na podu.
Vecina kuca nema frizider tako da ne drze meso i ukoliko kupe, pripremaju ga istog dana. Primjetili smo da ima dosta vegeterijanaca. Neki su nam rekli da je ovo zbog religije a neki da je zbog cijene mesa (koja je visoka zbog uvoza iz obliznjih zemalja).
U spavacim sobama takodjer nema namjestaja. Nema nista osim drvenog poda i nekoliko slika (ukljucjuci i kraljevu sliku) po zidovima.
Garderoba je najcesce uredno objesena po zidu a ukucani najcesce umjesto kreveta imaju madrace koji se samo preklope preko dana i razvuku preko noci.
Sistem za grijanje je najdeblja moguca deka jer grijanja (sem u kuhinji uz pec) nemaju.
Svaka kuca ima sobu za meditaciju sa minijaturnim hramom i statuom Buddha-e i njihovih svetaca Guru Rimpoce (koji je uveo Budizam u Bhutan) i Chimmi Lakha (covjek koji se borio protiv ortodoksnog Budizma i modernizirao drzavu – on je takodjer simbol zastite i plodnosti). U ovoj prostoriji se odrzavaju bitne ceremonije i proslave (kad se dijete rodi, kad se neko zeni, kada neko umire itd).
Interesantno je kako svaka kuca, svaki hram, svaki objekat u Bhutanu mora biti izgradjen postujuci klasicnu arhitekturu a na zidovima mora imati 4 svete zivotinje: tigra, bijelog lava, zmaja i garudu (magicnu pticu). Ono cemu se vecina turista odusevljava jeste da vecina kuca na 4 ugla ima ili sliku ili visecu statuu muskog spolnog organa (kao znak plodnosti i za otklanjanje zlih sila) i mac (za rezanje neznanja). Ovo su simbol muskosti (plodnosti) i zenstvenosti (mudrosti). Vise od 90% kuca ima ove znakove koji su opet vezani za praznovjernost i duboku tradiciju koja je stara hiljadama godina.
U Bhutanu nema diskriminacije izmedju zena i muskaraca. Svugde su jednaki a za razliku od tajlandske grane Budizma gdje zene ne mogu da budu Lame, u Bhutanu ovo nije slucaj. Naprotiv kako postoje hramovi za odgajanje budistickih svestenika za siromasne djecake i sirocad isto tako postoji i za djevojcice. Ovdje djeca dobijaju osnovno obrazovanje, hranu i krov nad glavom. Mi smo posjetili nekoliko ovakvih skola i imali priliku pricati sa djecom te cuti sta im najvise treba – krede, ploce, deke i slicno.
Strasno je kako im fale osnovne namjernice za ucenje jer u hramovima koji su udaljeni od grada drzava sporije salje pomoc. Do ovog hrama nam je trebalo nekoliko sati pjeske kroz rizina polja. Ceste su uske, rijetke i skupe za praviti – pogotovo kada pomislite na brda i planine. Cijela zemlja izgleda kao izborana zelena povrsina kad je gledate sa visine, tek po koji bijeli vrh se nadzire oko vecih gradica i bezbroj jezera, rijeka i vodopada.
Podsjeca me na neku zemlju iz bajke. Vocke jabuke, oraha, guste sume. Vijugave ceste, kamene stijene, siroke rijeke, prekrasni pejsazi.
Stabla magnolije uz cestu, zene koje nose povrce na glavi u svojim sarenim narodnim nosnjama, djeca koja se bosa igraju po asfaltu i miris borova koji vjetar donosi.
Vratiti cemo se jednog dana.
Odvesti cemo svoju djecu da vide ljepotu ove kraljevine i kako izgleda i mirise zivot sa vrha svijeta.
Bhutan, name same kerin che la – hvala ti do neba i preko zemlje.
nekretnine_mostar
PODIJELI
Prethodni članakKulturni Sokovi
Naredni članakEfikasnost na nivou

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here