Muzika sa druge strane predrasude

0
179

Kaže tako moj rođak u nekoj priči kako mu nije jasno zašto neki kreatori, tipa Kelvin Klajn ili Dolče Gabana, rade nešto, nevažno šta. Pola večeri sam provela objašnjavajući mu da su te dvije marke iz dvije različite kategorije, da je Kelvin Klajn američka moderna, neutralna i pristupačna varijanta, a Dolče Gabana skupi razigrani italijanski kaprici. Staviti ih u isti koš je isto kao reći “ljudi koji voze golfa dvojku ili alfa romeo…“. takvi ljudi ne postoje, i da smo pričali o autima ne bi izjednačio tako različite stvari, ali je pričao o nečem što ne poznaje, i u njegovom svijetu su svi ti modni kreatori isti. Zbog takvih predrasuda i napamet izjednačavanja, prisjetila bih se nekih poznatih pjevača i bendova koji su isto tako zbog ove ili one osobine bili masovno neshvaćeni, pogrešno shvaćeni, ili zakinuti.

Par godina za nas ili “oni narkomani”

O tom vremenu je nedavno pisao čovjek koji je živio osamdesete u Beogradu, u tadašnjem sistemu i režimu, i koji se kretao u istim krugovima kao članovi grupe Ekatarina Velika. Danas je monah, i u knjizi, sažetoj knjižici koja se čita u dahu, opisuje kako su izgledale te godine, ko su bili mladi u njegovom krugu, i kako su živjeli i provodili mladost. On je poticao iz radničke porodice, ali su svi ostali u društvu bili djeca intelektualaca, političke i ine elite tog doba. To su bila zlatna djeca komunizma. Zlatna djeca komunizma su bila obrazovana, kreativna, talentovana, otkrivali su jogu, heroin, djeca jednog Beograda iz neke tamo Jugoslavije su imala ateljee po Menhetnu, uživale u životu i živjele punim plućima. Kad se pogleda iz današnje perspektive. To nisu bili klošari, već kulturna generacija jedne Jugoslavije. Heroin ih je potamanio ko žohare. Mi sada znamo da možeš završiti kao Margita, ali Margita nije mogla znati da će tako završiti. Oni su tragični likovi jednog vremena, nježni leptiri koje je ubila prejaka klima.

Zato otpisati EKV samo zato što je prva asocijacija „narkomani“ nije razumno, ni pošteno, ni potrebno. Lijepo je čuti i doživjeti svijet i brige iz grla Milana Mladenovića, dečaka iz vode.

Voljela me nije nijedna

Azra je nešto kao hrvatski nadrealisti. Slušala su je djeca u osnovnoj školi, a meni se čini da sam tek sad dovoljno zrela za Džonija i Azru. Čovjek je davno sve rekao, i rekao ko su kurvini sinovi, i nestao, baš kao Nadrealisti, pa ti razmišljaj. Azra zapravo i ne pripada ovom spisku, ali eto. Nije nužno bila shvaćena do kraja tada kada je slušana, drugim riječima, zaslužuje da bude ponovo aktuelizovana jer smo odrasli, nismo je prerasli, možda smo joj dorasli.

Božo Vrećo

Zapravo je začuđujuća sličnost između Bože Vreće i Končite Vurst, kao prve masovno predstavljene transrodne osobe. Božo je došao kao nešto manje iznenađenje, i meni je vrlo brzo jasno prenio da je on i muško i žensko i da ne pokušava ništa da dokaže već da samo radi ono što mu se radi. Možeš mu se obratiti kao muškarcu, možeš i kao ženi, uopšte se ne opterećuj. On je tu da pjeva, i predivno pjeva. Mislim da je Božo Vrećo fenomen jer je uprkos „izopačenosti“ pojave prečicom osvojio srca konzervativnih domaćica po Balkanu, nekako ih je nabrzaka oduševio pjesmom da su mu halalili što je čudan. Nikom drugom, ni u jednom drugom žanru možda ne bi isto pošlo za rukom. Deen nikad nije dobio tu vrstu podrške. Sevdah razoružava, sevdah je kao ljubavna molitva, sveta stvar, pa prvo poslušaj, a onda zakeraj ko pjeva i je li dječak ili djevojčica. Božo Vrećo je talentovan pjevač, hrabra osoba i ostavlja vrlo prijatan dojam u gostovanjima koja sam imala prilike da gledam. Jako je ženstven, ženstveniji od mnogih žena. Ipak je tu brada, jer ima i nju. On pojam iskrenosti i bivanja to što jesi diže na viši nivo. Nova pjesma „Pustinja“ je kao što neko reče „da je u Americi, imao bio milione“.

Ona voli moju frizuru, patike, i kako mirišu moji cvjetovi marihuane ili Rasta Cavalli

Rasta je muž Ane Nikolić, i oni sjede u žiriju aktuelnog talent šoua. To je omanji, ne naročito zgodan muškarac, koji se fura na hip hop. Nešto je pokušavao, ali je nije išlo, pa se uhvatio modulatora, efekata i čudesa, i stvorio novog, digitalnog sebe, jer pjesme pjeva isključivo kroz modulator, tj. Autotjun. To je kao njegov zaštitni znak. Nije neki pjevač, ali za kompletan aranžman ima smisla, pa su mu spotovi svjetski, HD, dobro snimljeni, egzotični kadrovi, pravi američki. Pravi zarazne bitove, i zeza se forsiranjem naziva marki, Armani, Kavali, Kavasaki, i sve ostalo što ide u tim narodnjačkim krugovima. Sve je toliko napucano, od aranžmana do spota, jedino što štrči je on sam kad se pojavi, jer uprkos dredovima, najkama, kajlama, on izgleda nekako smiješno, ili što u narodu kažu “ko piletu sise”. Da bi zadržao edž, što se kaže, ističe da duva, otvoreno duva u javnosti, u spotovima, svi znaju da Rasta puši travu, ali on je kao rastafarijanac, naglasio je u imenu, i njemu vjera tako nalaže. Očito ga policija ne ganja zbog toga. Kako god, on je sebi kreirao imidž, stajao mu ne stajao, njegov je, oženio je zgodnu pjevačicu koja se čini draga, i po mnogo čemu uspio u životu. Gledala sam ga u nekim gostovanjima, nije ni lud ni glup. Kad samo uhvatila sebe kako poslije jednog slušanja pjevišuim “ona voli moje dredove, voli moje najke, voli moje hedove mirišu ko iz bajke” shvatila sam kako je nešto kao Gangam stajl moglo postati hit. Rastini spotovi imaju preko 45 miliona pregleda. 45 miliona.

Šaban Bajramović

Ko bježi od narodnjaka, možda je propustio da sazna kolika je Šaban Bajramović bio faca. On je bio naš blistavi, svjetski talenat, koji je sa Golog otoka ponio Koltrejna i Sinatru, koji je stvarao i živio sa dušom. Šabanova „Sejbija“ je klasik u rangu sa Mokranjčevim Rukovetima. Imala sam priliku da ga slušam uživo, na Egzitu u Novom Sadu, atmosfera je bila božanstvena. Obavezno poslušati, bilo šta njegovo.

SONY DSC

DJ Krmak

Kada su stvari krenule nizbrdo i kada su ratni užasi stvorili povoljno tlo za najprizemnije vidove stimulacije čula, ljudi su bili toliko utrnuli i oguglali, povučeni u sebe iz užasne svakodnevnice, da ih suptilne stimulacije više nisu mogle izvući na površinu, navesti na interakciju. Više nije dovoljan naslut grudi, nema se kad za predigru, ratna su vremena, ko živ ko mrtav, ko zna hoćemo li sutra imati hljeba, vadi odmah sisu, idemo odma prljavo, što prljavije, pokaži mi se do kraja, brzo, sad odmah, život je kratak, svijet je otišao u klinac.

Niko više nije imao vremena, snage ni živaca za odloženo zadovoljstvo, i preko noći se prešlo na masovno zadovoljavanje najprostijih poriva na što upadljiviji način.

DJ Krmak je čovjek koji je zajahao tu pomamu vođen idejom da može da napravi zezanciju, od sebe će totalnu budalu, raznobojim sprejevima će obojiti kosu, staviće najgluplje cvikere, napraviće karikaturu od sebe, i sprdati se stihovima poput „celo selo šmrče belo“. Ne možeš a da se ne zapitaš da li stvarno cela sela šmrču belo, ali ako šmrču djeca u osnovnoj, nije ni to nemoguće. Na svoj nepodnošljiv način, DJ Krmak sa dobrim smislom za humor i zabavlja i šalje neke zanimljive poruke tipa „džaba mečka, džaba stan, kada nisam normalan“. Ili „šta ću ja kad me takvog napravio babo, od malena pamet i ja slažemo se slabo“. Čovjeku se nema šta prigovoriti. Inače, završio je Pravni, Filozofski i Bogoslovski fakultet i smatra se najobrazovanijim na estradi.

Deen je naš prvi „peder“. Tad se to tako zvalo, a pojam LGBT još nije bio stigao u naše krajeve. On je probio led, i nije mu bilo lako, ali je imao pokriće u talentu, i niko nije sporio da ima glas. To što je dramatično koketirao sa idejom da je malo muška zavodnica, malo ženska, to je i umjerene konzervativce odbijalo, a sam zvuk nije bio za nikakvog ozbiljnijeg ukusa. Međutim, samo je Deen imao hrabrosti da osvane po sarajevskim bilbordima golišav, sa krilima, i tako najavi novi album. On je jedini u regionu osvanuo potpuno go pred javnošću a istovremeno plasirao neki otmjeni fazon festivalskih ljubića i muzike za lift. Moglo bi se našaliti – lako je Boži Vreći kad mu je Deen utro put, ali tu ima rezona – već smo imali čudaka koji lijepo pjeva, sad znamo da nas neće pojest.

Lepa Brena

Ko voli onako rekreativno da pjeva, neka proba da otpjeva nešto od Lepe Brene. Recimo pjesmu „Pazi kome zavidiš“. Tek kad pokušaš da uradiš što i ona, vidiš da to uopšte nije lako. Da se glas kreće velikim rasponom, da hvata neke čudne harmonije, da prati neki nevidljivi ritam, i da se treba dobrano skoncentrisati, da sve tačno ponoviš. Ako ti i pođe za rukom, nema tu snagu i tu sigurnost koju ima Brenin glas.

Brena je prva bila seksi razgolićena a opet otmjena, a postala je poznata kroz nastupe sa Slatkim grehom, koji je u to vrijeme bio ozbiljan, profesionalan bend koji je izvodio pjesme na raznoraznim jezicima, od kineskog do francuskog. Svirali su po turnejama, vodili pravi pravcati šou, Brena je prva snimila film, i uopšte, svako njeno djelovanje je bilo okrenuto zadovoljstvu naroda i narod se oduvijek radovao Breni. Ipak, njene glasovne sposobnosti su daleko od prosječnih, kao i svi ostali talenti. Djevojčurak iz Brčkog je izgradio svjetsku karijeru, pokupio najzgodnijeg tenisera Jugoslavije, i spuštao se helikopterom na binu. Aplauz.

Ceca nikad neće postojati van konteksta Arkana i velikosrpstva. Ipak će je slušati svi, bez obzira na sve to, jer Ceca ima nešto što nema nijedna druga pjevačica. Privatno je prati imidž žene kriminalca, vlasnice fudbalskog kluba, pa čak i zatvorenice na odsluženju kazne, a u pjesmama je sve osim jaka i sve osim pribrana. Sa jedne strane opasna ženka, a sa druge strane ranjena srna sa specifičnim jecajem u glasu, to rastapa srca po Balkanu, bez obzira kojem se Bogu mole. Sudbina će namjestiti da pjesmu koja će je proslaviti napiše baš Dino Merlin, dika i ponos iz redova Bošnjaka. Muzika uistinu pravi mostove i tamo gdje drugi ne bi ni pokušali.

Pored nesumnjivo voljenog glasa, Ceca ulaže u izgled, u produkciju, i stalno smišlja nešto novo, drugačije, a uvijek seksi, poput Madone. Ceca je naša narodnjačka Madona.

U govoru se često narodnjaci nazivaju „neka Ceca, Jeca, Cica..“, možda ne Jeca, ili ne Cica, ali obavezno Ceca, pa tako i najveći protivnici priznaju da je Ceca institucija koja se ne može zaobići. Fatalna žena što nadživi i najvećeg mafijaša, a kad kaže da je bespomoćna, svi joj vjeruju. Neobična i čuvena sudbina, po porijeklu i poznatom mužu, ali i slušanosti slična Breninoj, pa i Ceca, kao Brena, njeguje neku kulturu otmjenosti i klase u odnosu na mnoge druge “jeftinije” pjevačice narodnjaka.

I tako, spisak bi se dao nastaviti, kamo opera, kamo Satan Panonski, kamo napjevci koje babe na selima više nemaju kome prenijeti, predrasuda je više nego vremena.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here