KAKO SU MLADIĆI IZ malog makedonskog grada POMOGLI TRUMPU DA POSTANE ŠEF AMERIKE ‘Neki od nas su zaradili i po 60 tisuća eura’

0
73

Došli ste zbog Trumpa? – sa zagonetnim osmijehom upitao nas je menadžer jednog ugostiteljskog objekta u samom centru Velesa, kraj kružnog toka i spomenika Koči Racinu, našoj prvoj stanici u potrazi za “hakerskom” skupinom mladih Makedonaca o kojoj zapadni mediji tjednima pišu kao glavnim krivcima za pobjedu Donalda Trumpa na američkim izborima. “Neće vam ništa oni reći”, odmah nas je obeshrabrio.

Utjecaj na “swing” glasače

Otkako je u američkim medijima objavljen prvi tekst o hakerima iza Velesa i golemim količinama novca koji se ovdje slijeva, u gradu vlada “informatička omerta”. Zakon šutnje nalaže da se ne govori o internetu i Trumpu i ulozi mladića iz Velesa koji je postao planetarno poznat nakon teksta na američkom portalu Buzzfeed o 150 sajtova s lažnim vijestima o američkim izborima – recimo da su najviše odjeka imale ona da je papa podržao Trumpa i ona da Hillary Clinton “voli djevojčice”, mada ni priča o Trumpovu susretu s kraljicom Elizabetom nije bila za bacanje – koji su registrirani u “siromašnom makedonskom gradiću od pedesetak tisuća duša”.

Procijenjeno je da su te vijesti, koje su se kasnije kao kuga širile društvenim mrežama, imale prijelomni utjecaj na “swing” glasače, koji su preokrenuli rezultat izbora i iznenadili američke anketare. Prema analizi Buzzfeeda u tjednu uoči izbora lažne vijesti su prvi put po čitanosti (ili “klikanosti”) prestigle regularne vijesti iz mainstream medija. Nisu, naravno, svi sajtovi s lažnim vijestima potekli iz Makedonije, ali nigdje na svijetu nije bilo toliko koncentriranih na jednom mjestu kao u Velesu, što je upalo u oko svim zapadnim medijima, od New York Timesa do Guardiana.

Jedan makedonski kolega, fotograf iz Skoplja koji surađuje sa stranim medijima, najmanje je pet puta išao u Veles. Rekao nam je da su s njim najviše kontaktirali njemački novinari, čak i neki opskurni regionalni portali. Njih, naime, čekaju izbori, pa se pribojavaju istog populističkog scenarija koji je zadesio Ameriku i koji je doveo do toga da “post-istina” bude izabrana za riječ godine Oksfordskog rječnika.

U Veles smo stigli baš na dan izbora. Onih makedonskih. Nije se na ulicama Velesa tog dana osjećala revolucionarna atmosfera kao u Skoplju. Na ulici smo susretali uglavnom starije građane. Kad bismo spomenuli Donalda Trumpa, uglavnom bi se osmjehnuli. Iz dva razloga, vjerojatno. Prvi je što im laska ideja da je mali Veles postao toliko planetarno bitan. Drugi je što sasvim sigurno nemaju pojma što su to njihovi klinci radili na kompjuterima.

Veles izgleda kao da nije bio “na ti” s tranzicijom.

Razmijeniti novčanicu od 100 dolara bilo je moguće jedino u rijetkim objektima koji pobjeđuju tranziciju u ovakvim gradovima – kockarnicama. Oronule fasade, hrpa odbačene bijele tehnike samo 50 metara od središta grada i ćevapi koji se prodaju na komad (samo 10 denara ili šestina eura), to je slika Velesa, grada koji upravlja američkom politikom.

Negdašnji industrijski centar danas djeluje kao zapušteni spomenik samoupravljanju i industrijalizaciji. A sliku postindustrijske apokalipse Velesa, posljednjeg eks-jugoslavenskoga grada koji je izbacio Tita iz svog imena (bilo je to tek 1996.), dodatno su naružili predizborni plakati VMRO-a i SDSM-a, u povodu “najvažnijih izbora od stjecanja nezavisnosti”.

Nismo došli nepripremljeni u dodir s informatičkom zlatnom groznicom koja je zadesila Veles. To je, naime, formulacija iz jednih zapadnih medija. Veleski “hakeri” svakako zaslužuju navodnike. Jer, to što su oni radili, zapravo je hakiranje koliko je i zamjena svjećica na automobilu otkrivanje Higgsova bozona.

Ruski hakeri

Klinci u Velesu primijenili su najjednostavniji način zarade na internetu preko takozvanih Google oglasa. Ukratko, to funkcionira ovako: napraviš sajt, postaviš Google oglase (AdSense) i ne razmišljaš dalje. Google ima algoritam koji plasira oglase i taj algoritam određuje koliko se oglašivaču naplati “klik”, ovisno o konkurenciji, povezanosti teme sajta sa sadržajem oglasa i slično. Dio novca ide Googleu, dio vlasniku sajta. Sajt na makedonskom, srpskom ili hrvatskom jeziku, zbog malog tržišta oglašivača i male konkurencije, nema mnogo izgleda da zaradi veliki novac. Ali, sajt na engleskom jeziku, koji plasira lažne, ali neodoljive priče iza kulisa američke politike, i to uoči izbora – e, to je već potencijalni rudnik zlata.

Pravljenje sajtova zbog Google oglasa bilo je u trendu prije pet do deset godina, kao svojevrsna inicijacija, prvi korak u svijet zarade na internetu. Izrađivali su naši klinci sajtove sa svakakvim temama. Neki i nisu imali određene teme, čak ni smislene tekstove, nego samo nabacane riječi bez ikakva logičkog smisla, ali sa strateški raspoređenim ključnim riječima, da Google pretraživač u njima prepozna originalan sadržaj. Tako se mogao zaraditi novac samo od zalutalih “klikova”, koje bi privukle te lažne stranice, sve dok Google ne “provali foru”, a onda bi protohakeri pokušali izmisliti nešto novo. To je poput stalne utrke dopingiranih sportaša i antidopinških agencija.

U Americi je ovaj biznis pomalo prevladan, jer Google će uvijek pobijediti u igri u kojoj on piše sva pravila, a prihodi odavno nisu toliko primamljivi. Dakle, taj donekle prevladani način zarade na mreži jest otprilike ono što je proslavilo Veles. Klinci naprave sajt na engleskom, plasiraju vijesti o Trumpu, što se u Americi najviše “klika”, i puštaju da im Google oglasi pune račun. Ne razmišljajući kako će to utjecati na izbore u Americi.

Govorilo se da su pojedinci za vrijeme američke izborne kampanje zaradili od 50 do 60 tisuća eura. Kako nam je ispričao jedan od domaćih stručnjaka za “zaradu na netu”, u pripremi odlaska u Veles, kod nas je dugo postojao problem naplate. Google pošalje ček koji se unovči u banci, a s obzirom da internet poslovanje nije bilo najjasnije regulirano, a i da bi izbjegli komplikacije s poreznicima, uglavnom su u bankama kao svrhu uplate pisali “poklon od tetke iz inozemstva”. Ili nešto slično, jednako kreativno.

Tetka iz Googlea ove je jeseni doznake slala nećacima iz Makedonije. U Velesu kažu da je cijeli grad znao kad Google šalje čekove. Po redovima u banci.

U Velesu su nas dvojica momaka koji su izrađivali sajtove uvjeravali da su oni “bez problema plaćali i odgovarajuće poreze”. Što bi rekli – sve je čisto.

Međutim, suviše bi bilo naivno ovako pojednostaviti priču. Nije dugo trebalo da se akcije veleskih momaka povežu s pričama o ruskim hakerima, navođenima Vladimirom Putinom osobno, koji su pomogli da Donald Trump dođe na vlast. Vrlo brzo su se Makedonijom proširile i glasine da je netko iz Trumpova okruženja platio klince u Velesu da plasiraju lažne vijesti. Spominje se i iznos od 10 tisuća dolara koji su dobili za promociju na društvenim mrežama. Priča o Velesu koji bira američkog predsjednika i bez ovog je detalja već dovoljno bizarna.

Hvalisavi srednjoškolci

Iako je prvobitno zamišljeno da se tajna o ovom biznisu “čuva do groba”, veleski hakeri nisu funkcionirali kao grupa. Svatko je na kraju tu radio za sebe, te je bilo nemoguće da priče ne počnu curiti na sve strane. Jedan od upućenijih lokalaca ispričao nam je da je, navodno, jedna skupina kontaktirala stožer Hillary Clinton s ponudom da za njih plasiraju ovakve vijesti, na što su dobili odgovor: “Ne podcjenjujte glasače Hillary Clinton.”

Navodno, to je bio signal da se preorijentiraju na Trumpa.

Menadžer s početka priče i svi drugi koji su bili umiješani u izradu sajtova, a izbjegavali su otvoreno govoriti i obeshrabrivali nas da ćemo naići na raspoložene sugovornike, nisu znali da smo imali dogovor s jednim od veleskih “hakera” koji je među onima što su pokrenuli lavinu.

Nalazimo se s njim baš kod spomenika Koči Racinu, pjesniku i revolucionaru, čovjeku koji je iz Velesa želio mijenjati svijet. Nije pisao lažne vijesti, doduše, nego uglavnom pjesme. Na srpskom, makedonskom, bugarskom… A najvažnija djela objavljivao u Zagrebu. Njegova zbirka pjesama “Beli mugri” (Bijele zore) tiskana je ilegalno 1939. u Samoboru.

Upadljivo samouvjeren mladić u drugoj polovici dvadesetih godina, sa sunčanim naočalama usred prosinca i telefonom koji ne ispušta iz ruke, izgleda kao tipičan momak iz ovog kraja Europe. Dolazi do nas u prilično kvalitetnom automobilu.

“Zdravo živo, pratite moj auto”, kaže nam kroz prozor automobila. Krećemo za njim, bližimo se izlazu iz grada, pa nekoliko skretanja i stižemo do starog hotela i ulazimo u praznu salu s pogledom na sivu panoramu Velesa. Čini se da želi izbjeći da ga netko vidi s novinarima.

“One koji su pričali u medijima ovdje smatraju izdajicama”, kaže nam.

Ne zna kako nam drukčije objasniti nivo izdaje koji se pripisuje onima što su prekršili omertu: “Zamislite da netko iz Srbije, u trenutku kad se Kosovo osamostaljuje, surađuje s Albancima. Eto tako je…”

Inače, stranim medijima su “propjevali” klinci, srednjoškolci, koji su se htjeli pohvaliti basnoslovnim iznosima novca koji zarađuju, a naš domaćin nam kaže da je to malo preuveličano. “Ali, da je bilo para, bilo je.”

Samo anonimno

Pitamo ga jesu li i njega zvali strani novinari. “Najmanje deset poziva sam dobio. Uglavnom preko Facebooka. BBC, CNN, ne znam ni sam… Neki su se predstavljali, neki nisu”, kaže nam. “Nije nas teško pronaći. Svi sajtovi su regularno registrirani i nalazili su nas preko registra.”

Mi smo do ovog veleskog hakera, ipak, došli analognim putem. Kako to na Balkanu biva, preko zajedničkog prijatelja. U Americi kažu da do svakog čovjeka na svijetu možeš doći uz šest telefonskih poziva. Po principu, poznaješ nekog tko poznaje nekog i tako najviše u šest koraka se dolazi do bilo koje osobe na planetu. Na Balkanu, eto, često su dovoljna samo dva poziva. Čak i ako ne znaš kako se taj koga tražiš zove. Uvjet da nas dočeka i da nam iz prve ruke ispriča priču o veleskim hakerima bio je samo jedan – da se ne spominju imena.

“Na početku sam imao osjećaj baš kao kad nađeš rudnik zlata. Sve je počelo u svibnju i lipnju, kad su republikanci izabrali Trumpa. Ovo je malo mjesto i sve se brzo pročuje. Jedan je to počeo raditi i, malo po malo, počelo se širiti. Kao epidemija. Da, to je bila prava epidemija. Svi koji se imalo razumiju u internet i programiranje počeli su to raditi. Najlakši posao na svijetu. Preuzmeš tekst s nekog američkog portala, promijeniš naslov, koji uopće ne mora biti povezan s tekstom, samo da je nešto što vole kliknuti i gotovo…” kaže Velešanin.

Tvrdi da su priče u medijima o stotinama sajtova prenapuhane. “Točno je da je bilo između 150 i 200 sajtova, ali dvadesetak ih je zaista radilo posao. Objaviš tekst, i bustaš na Facebooku. Bilo je nevjerojatno. U normalnim uvjetima na 10 uloženih dolara na Facebooku moglo se, recimo, zaraditi dva dolara preko Google reklama. To nitko normalan ne radi. Ali s Trumpom je na deset dolara dolazilo trideset. To se toliko masovno šeralo. Amerikanci nisu kao mi. Kod nas takve stvari ne mogu proći, a oni klikću na sve. Bila je kampanja u toku, oni koji se oglašavaju bili su spremni platiti više. Sve se isplatilo, svaki cent koji uložiš u kampanju, doslovno sve… dok nije izašao taj tekst u Buzzfeedu.”

Dok razgovaramo, njegovo lice i dalje ne otkriva da ispred nas sjedi “vlasnik virtualnog zlatnog rudnika”. Većina ovih sajtova s lažnim vijestima više ne postoji.

“Čim je izašao prvi tekst, znao sam da je gotovo, da će nas ukinuti. AdSense nalozi su nam uglavnom blokirani. Neki sajtovi i postoje, ali čemu ako se ne može zaraditi od reklama, tako da je većina prestala s radom. Mnogi nisu stigli naplatiti. Tko je uspio, uspio je”, priča nam razočarano.

Strah od tužbi

Facebook i Google nakon objave ovih vijesti našli su se na udaru javnosti, jer “pomažu plasiranje vijesti koje narušavaju američku demokraciju”. Prvi čovjek Facebooka Mark Zuckerberg uhvaćen je u teškom licemjerju. Dok se opravdavao kako je besmisleno tvrditi da Facebook može utjecati na javno mišljenje – jer korisnici dobivaju vijesti koje žele – zaboravio je kako se reklamirao velikim lobističkim kućama, nudeći usluge Facebooka.

Prvobitni poslovni entuzijazam Velešana zamijenio je strah. Među njima se, kaže nam naš domaćin, proširio strah da će dobiti tužbu za klevetu. Za to su krivi strani novinari. Neki novinari su pokušali, što bi Amerikanci rekli, najstarijim trikom iz udžbenika, nagovoriti ih da govore pred kamerom. Rekli su im da će, ako ne ispričaju svoju priču, završiti na sudu.

Da bi ovo postala istinska zlatna groznica, bilo je nužno da tajna ostane u zatvorenom krugu ljudi.

Kako su ih otkrili

Ali, pohlepa je skupo koštala i mnogo ozbiljnije organizacije od veleskih klinaca – a ima ih u rasponu od 16 do 26 godina – pa je od strogo čuvane tajne došlo do toga da neki od njih stranim novinarima traže novac kako bi ispričali svoju priču.

“Potpuni je kolaps. Uostalom, sada je ionako kraj, i sada kad je sve propalo pokušavaju izvući novac. Da nije bilo tog teksta na Buzzfeedu, ne bismo danas razgovarali o ovome, nitko ne bi znao. Ovako je prekratko trajalo.” Uspjeli su, kaže nam sugovornik, otkriti nekoliko potencijalnih scenarija kako su ih strani mediji otkrili. Jedna od verzija priče kaže da je jedan novinar iz Velesa čuo što se zbiva u gradu i kontaktirao je Buzzfeed, te su oni počeli istraživati i uvidjeli su da su doista svi sajtovi u Velesu.

“Kad je Trump pobijedio, počeli su tražiti razloge. I našli su razlog u Facebook propagandi. Mi smo utjecali na to da pobijedi Trump. Mi smo u šali govorili kako bismo više zaradili da smo ga zvali da nam plati za ovo što radimo. Ma nije nas briga za Trumpa, nema ovdje nitko nikakav razlog da ga voli. Samo je novac bio u igri.”

A kako se sve ovo dogodilo baš u Velesu? Odgovor nije teško pronaći. Jedno od rijetkih mjesta na svijetu s tolikom koncentracijom mladih ljudi koji govore engleski, nemaju novac i imaju previše slobodnog vremena.

Na kraju razgovora zaključuje: “Ako smo mi nešto promijenili, onda je to što će Facebook i Google morati zaoštriti svoju politiku, i što se govori o tome koliko društvene mreže mogu poslužiti za manipulaciju. U Velesu se sigurno ništa nije promijenilo…”.

Ne sviđa mu se šala da je Titov Veles postao Trumpov.

“Ja i danas, kad se upoznam s nekim iz bivše Jugoslavije, koju zbog priča roditelja volim više nego oni koji se nje sjećaju, kažem da sam iz Titova Velesa. Tito je sigurno bio najveći Makedonac. On nam je sve dao. I ovaj naš grad je izgradio. A na što danas sliči? Jeste li prošetali gradom? Kako se živi? Pa da u Velesu imaju što da rade, ne bi se bavili tim sajtovima. Sada je i to gotovo…”

“Što smo tražili, to smo i dobili. Iskreno, pravda nas je stigla”, kaže nam na rastanku.

Jutarnji.hr

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here