Kada ovo pročitate, biće vam jasno zašto trebate pobjeći iz ove vukojebine

0
76

Ovo su stvarne priče ljudi koji su otišli odavde. Kako žive, koliko rade, kakve imaju troškove života…

Pitali smo nekoliko naših ljudi koliki su im prihodi, koliki su troškovi života, koliko ima ostaje od plate, mogu li komotno živjeti vani.

Ovo su njihove priče.

Švedska, Geteborg (1978.godište), zaposlen

Moj posao je prilično široke struke. Radim u firmi koja proizvodi sve vidove reklame na papiru, banderoli, plastici, metalu i, sve u svemu, sve vidove reklame koje ne idu u novine.

Ne znam kako bih opisao ili definisao moje zanimanje, ali radim sve. Radno vrijeme je, normalno, 8 radnih sati, na što još dolazi pola sata ili sat ručka neplaćeno. Znači, tamo sam 9 sati, od kojih je 8 plaćenih. Radim od 7-16. Svaki minut prije i poslije je plaćen x 1.25 puta, jer se računa da je preko radnog vremena. Plata je u prosjeku 2800 eura, mada i to dosta varira zavisno od iskustva. Početna je oko 2000 eura. Na to dolazi oko 30 % poreza, koji ide državi i od kojeg se sve finansira, od policije, vojske, preko bolnica, vrtića, škola, razvoja gradova, gradnje i tako dalje.

Naš sagovornik kaže da, što se tiče troškova života, oni zavise mnogo od toga u kom tipu objekta živiš.

”Svi mlađi ljudi žive u stanovima, a sve familije s djecom u kućama. Naravno, ima izuzetaka, ali tako je najpraktičnije za sve koji mogu. Da bi se tako živjelo, oboje moraju raditi puno radno vrijeme. Moglo bi se reći da na stanarinu/kuću ide 25% primanja, znači nekih 800-1400 eura. Svi objekti se uzimaju na kredit, gdje možeš da izabereš malo višu fiksnu kamatu na recimo 10 godina ili kliznu kamatu koja trenutno izlazi recimo 1.6 %”, ističe on.

Kada je riječ o komunalijama, na struju za kuću kao što je njegova (100 kvadrata) troši 60 eura, voda hladna 15 evra, a grijanje i topla voda oko 150 evra mjesečno. Telefon fiksni se ne koristi uopšte, uglavnom svi koriste mobitele, čiji račun izlazi 25 evra fiksne sume, gdje možeš da pričaš, šalješ poruke i koristiš 5gb interneta.

Za hranu se troši otprilike 500 evra mjesečno, s tim da sve više ljudi kupuje samo ekološku/domaću hranu, a ona je dosta skuplja.

Kruh košta 2 evra, litra mlijeka 1 evro, crveno meso je najskuplje, i do 30 evra kilogram, dok je piletina oko 8 evra kilogram.

„Koliko ostaje od plate se ne može reći, jer sve familije imaju djecu koja imaju razne sportske aktivnosti. Djeca od 5 godina pa nadalje imaju često po dva sporta sedmično, znači 4 treninga. Sve to varira, ali uopšteno recimo da one prave štediše sa prosječnim platama, koji žive u stanu, mogu da uštede i jednu cijelu platu, znači oko 2000 evra na ruke, dok familije s djecom koji žive u kućama mogu da se zadovolje sa 500 eura”, kaže naš sagovornik.

Što se tiče ostalih troškova, vrtić košta 80 evra, gdje sve ulazi u cijenu, i dijete je tamo 10 sati.

„Škola je besplatna, a hrana i sve potrebno se finansira od države tj. od našeg poreza od 30 %. Auto na kredit košta u prosjeku između 300-400 evra na 7 godina. Sad pričam o malo većim karavanima, jer se to najviše kupuje. Govorimo o novima autima, naravno. Polovni opet variraju mnogo. Benzin je 1,2 evra trenutno”, kaže on.

Redovan godišnji odmor u Švedskoj je ukupno 5 sedmica, gdje poslodavac mora odobriti 4 sedmice u komadu ako želiš. U prosjeku se mogu naraditi još tri od prekovremenog. Svaka minuta koju naradiš ide u salso sati i tako se nabere još koja sedmica. Tih 5 sedmica je plaćeno normalno kao da se radi.

Kada je riječ o roditeljstvu, radnik koji dobije dijete ima pravo na 420 slobodnih plaćenih dana, koji se mogu podijeliti sa suprugom kako god želite. Ali ima još jedna zanimljiva računica.

”U sedmici je 7 dana. Ti možeš da uzmeš plaćeno od 1-7 dana i od tog zavisi koliko dugo možeš biti s djetetom. Ako drugi roditelj ima dobra primanja može se uzimati manji broj dana, recimo 3 dana, i onda kad podijelis 420 sa 3 dobiješ 140 sedmica. To je skoro tri godine i niko ti to ne može odbiti po zakonu kada je dijete u pitanju”, kaže naš sagovornik.

Njemačka, Minhen (1982. godište ), srednja škola zanat i zaposlen

Ja ovdje pohađam srednju škola, konkretnije zanat, što oni u Njemačkoj zovu Ausbildung. Riječ je o trgovačkoj školi koju sam upisao prošle godine i tako dobio status učenika koji ima pravo boraviti u državi dok ne završi školovanje, a potom bi se po automatizmu trebalo steći i pravo na zaposlenje. Što se tiče struke, riječ je o mesnoprerađivačkoj induistriji, gdje izučavam u tom preduzeću radeći kao trgovac u direktnoj prodaji njihovih proizvoda. Zbog ciklusa blok-nastave, radi se pet dana u sedmici, odnosno otprilike jedna sedmica u mjesecu se odnosi na stručnu nastavu, a ostatak se provede na poslu u preduzeću. Radno vijeme je desotosatno, sa pauzom od sat vremena.

„Radi se puno i nije nimalo jednostavno, još ako se pri tome nema odlično poznavanje jezika. U mom slučaju, bruto naknada iznosi u prvoj školskoj godini 800 evra, sa plaćenim putnim troškova od kuće do škole i radnog mjesta. Ugovorom je predviđeno da se ta naknada povećava iz godine u godinu, sa dodatnim predviđenim dodacima za božićnicu i godišnji odmor”, kaže naš sagovornik.

Što se tiče zaposlenih u punoj normi, ukupni odbici državi generalno, po njegovim saznanjima, ovisno od visine bruto plate, znaju dosegnuti i do skoro 40 posto.

”Neki okviran prosjek plate, po čuvenju, kod normalnih zaposlenika, kreće se oko 1500 eura, u neto iznosu. Što se tiče troškova života, u Minhenu gdje se trenutno nalazim, najskuplja je stanarina. Ilustracije radi, stan od oko 30-ak kvadrata, u nekom normalnom dijelu grada, da nije odbačen negdje u vražju mater, teško možeš naći ispod 550 evra i na to dodaj još oko 200-tinjak evra za režije. Svaku ponaosob komunaliju koliko košta, pojma nemam, ja ih plaćam u paketu. Po pitanju cijena hrane, one su manje-više solidne”, dodaje.

Kaže da je sad već izgubio orijentaciju, ali se sjeća da je na početku kad je došao nemali broj proizvoda, preračunat u naše marke, koštao isto ili jeftinije.

„Ovdje treba istaći da se radi o veoma širokom izboru. Znači, standard je prilagođen za svačija primanja. Ukoliko želiš da se hraniš luksuzno, Bog zna koliko ti novca treba, ja ne znam, a ako želiš da živiš normalno, pa čak i solidno, bez da se razbacuješ, ali i ne patiš, možeš proći između 60 i 80 evra sedmično. Npr. hljeb možeš kupiti za 60 centi, neki najjeftiniji, a cijena mu se kreće i do evro i po, zavisno od vrste i proizvođača.”

Dodaje da je masa konditorskih proizvoda jeftinija nego kod nas. Mliječni proizvodi, opet ovisno od vrste i proizvođača, mogu se kupiti po sličnim cijenama kao kod nas. “Mlijeko npr. možeš kupiti između 40 i 50 centi, margarin od pola kilograma košta između 50 i 60 centi pa do jednog evra. Higijena je u svakom slučaju jeftinija nego kod nas. Za oko pet evra možeš kupiti pakovanje kafe izvrsnog kvaliteta itd. I još kad na to dodaš redovne akcije, cijene su sasvim prihvatljive”, kaže on.

Što se tiče iznosa koji ostaje prosječnoj porodici, naš sagovornik kaže:

”Neka u četvoročlanoj proodici dvoje radi i neka minimalno zarade 3000 eura, a zarade ako nisu beteri i ako hoće da rade. 1000 evra dadnu na stanarinu, režije i telefon, s tim da je to trošak života u udobnijem stanu. Auto i hrana i još pokoja sitnica uzeće im još 1000, ali da žive izuzetno udobno i opušteno. Treća hiljada komotno može ići na štednju, a ako su racionalni, bez nekih vanrednih troškova poput kupovine skupih lijekova i slično, mogu to hladno uštedjeti.”

Lijekovi su izuzetno skupi.

To je jedino što je najskuplje za prosječan stalež. Cijene lijekova su astronomske. Da li vrijedi otići, žalosno je reći, ali u svakom slučaju neuporediv je život za onoga ko se uspije snaći ovamo za razliku od tegobe, što za većinu predstavlja život u BiH. Sa sigurnim poslom i normalnim prihodima, jedna porodica može normalno da živi i da ima sva osiguranja. Socijalno, penziono i zdravstveno, koje opet omogućava pristup liječenju koje je među najkvalitetnijima u svijetu.

Grad Risor, Norveška (1963. godište), zaposlena na određeno vrijeme

Naša sagovornica kaže kako u Norveškoj radi kao pomoćno osoblje u kuhinji jednog staračkog doma na određeno vrijeme, jer zamjenjuje stalne radnike dok su oni na bolovanju. Ovaj posao obavlja već dvije godine

Nekad radim puno radno vrijeme, nekad ne, zavisi, uglavnom 75% stalnog posla. Plata koju dobija je  oko 25.000 kruna, od čega se odbija porez državi 35% na osiguranje i na doprinos za penziju. Na ruke dobije 16.000 kruna.

„E sad, od toga se izdvaja za stan sa strujom, stan sa jednom spavaćom 5000 kruna, iznos za telefon zavisi od toga koliko se zove, ja ga dosta koristim, pa onda izađe oko 1000 kruna.”

Kaže da zbog toga što živi sama do sada nije mogla da dobije neki kredit za kupovinu stana. Oni koji su u zajednici uglavnom su kupili nešto na kredit, jer zarađuju po dvije plate i otprilike mjesečno izdvajaju oko 10 000 kruna za ratu. Stanovi u Norveškoj su skupi, naročito oni u velikim gradovima – tu se cijene kreću od 2 miliona kruna pa nadalje. Uslov za dobijanje kredita je učešće u iznosu od 15 %.

Dodaje da je za one koji ne rade država obezbijedila socijalnu pomoć oko 5500 kruna mjesecno da plate stan i hranu

”Standard je visok, ali visoke su i cijene. Tako kilogram mesa košta recimo 150 kruna, mlijeko 20 kruna”, kaže naša sagovornica.

Najzanimljiviji i svakako najskuplji su noćni izlasci.

”Ako se odlučis da popiješ pivo ili vino vani, to iznosi 90 kruna, pizza je 250 velika,  mala 125 kruna, odrezak sa povrćem 300 kruna. Norvežani izlaze u grad, ali rijetko. Cigarete su skupe, većinom se puši duhan. Kutija cigareta je 120 kruna. Ali kad se sve sabere i oduzme, ja se ne mogu požaliti ovdje”, ističe naša sagovornica

Dodaje da za one koji ne rade država je obezbijedila socijalnu pomoć oko 5500 kruna mjesečno da plate stan i hranu. Vrtić košta oko 2500 kruna, postoji dječiji dodatak za dijete koji iznosi oko1250 kruna, a ako je žena sama, onda dobija duplo.  U slučaju razvoda, muž još mora plaćati alimentaciju oko 3000 kruna .

 

Istanbul, (1985. godište), doktorski studij

Naš sagovornik je u Istanbulu već više od tri godine. Stipendija koju dobija je jedina koja je preostala za strance.

”Za osnovne studije je 280 evra, master studije 350 evra i za doktorske studije je 425 evra mjesečno. Pored toga, imamo pravo na besplatan smještaj u domu i hranu u istom”, dodaje.

Kaže da može preživjeti sa ovim novcem u Istanbulu, ali se mora dobro voditi računa gdje i kako se novac troši. Kaže da je minimalno zagarantovana plata zakonom 400 evra, ali su prosječne plate plate za iole pristojna zanimanja oko 1000-1500 evra.

„Što se života tiče, sa tim novcem, naravno, računajući ovu srednje prosječnu platu od recimo 1200 evra mjesečno, 600 evra treba izdvojiti za pristojnu gajbu sa ostalim dadžbinama. Ostatak se troši za preživljavanje u Istanbulu.”

Kada je riječ o troškovima života, za hranu treba minimum 120 evra, ako se baš štedi. Običan bijeli hljeb košta 50 centi, mlijeko je 1 euro, meso je skupo, kilogram kvalitetnog mesa je između 10-15 evra, alkohol skup “kao đavo”, pivo na trafici 1.5-2 evra, u bilo kom lokalu 4-7 evra, zavisno od mjesta. Cigarete u prosjeku koštaju 2,5 evra”, kaže naš sagovornik.

PDV je oko 18%. Porezi na plate su oko 40%. Cigarete i alkohol izuzeti su iz poreznog sistema, ali je zato akciza na te proizvode ogromn.a pa su zato i skupi.

Troškovi telefona nisu veliki, postoji liberalno tržište i konkurencija je velika, tako da je njegov trošak za telefon oko 20 evra.

„Sa platom od 1200-1500 evra možeš uštedjeti da se počastiš sa dva pristojna putovanja u toku godine i to je to. U Istanbulu ljudi mnogo troše i dosta ručaju vani”, kaže naša sagovornik

Njemačka, Rosenheim, 31 godina, profesorica u srednjoj školi

Bavarska je najbogatija pokrajina u Njemačkoj.

“U Njemačkoj je nemoguće reći koliko šta košta, zato što u istočnoj Njemačkoj kuća od 120 kvadrata i 500 kvadrata parcele košta na istoku oko 150.000€, a kod nas na jugu košta 550.000-650.000€.”, ističe naša sagovornica. Plate su u Istočnoj Njemačkoj također za 28-30% niže u bruto iznosima.

Kaže da imaju zakonsku minimalnu plaću od 8,50€ po satu. Toliko puno ljudi dobiva i na jugu, iako je skuplje, pogotovo za “jednostavnije” poslove.

“Hrana je jeftina kada vidiš druge zemlje, ali mi izdvajamo sigurno  400€ na hranu u mjesecu. Struja je oko 80€ za nas, pored kirije mjesečne imamo još oko 50€ za internet, 70€ za mobilne, voda, grijanje itd. 200-300€ osiguranja najvažnija, sa autom 300€”, kaže naša sagovornica.Otići na kafu, jedan kolač i čašu mineralne-oko 15€ za jednu osobu, otići na jelo po osobi- 25€.

“Na kraju mjeseca ne ostaje ništa, ako hoćeš nešto malo da si priuštiš i ako ne sjediš u mini stanu i kupuješ nekvalitetnu hranu, odjeću ili auto”, ističe naša sagovornica za kraj.

Neki od ovih ljudi već više od dvadeset godina žive u inostranstvu, neki su od njih otišli prije nepunih godinu dana. Svačije iskustvo je drugačije.

Postoje brojne prepreke za odlazak vani i nerijetko ta bitka traje godinama. Evropa sve više traži profilisanu radnu snagu, ukratko, ono što im nedostaje na domicilnom tržištu rada. Ove ispovijesti su nasumično izabrane i pokazuju različita stajališta i različite primjere života vani.
Činjenica je da u posljednje vrijeme dosta ljudi odlazi iz ove zemlje u potrazi za boljim životom. Odlaze čitavi gradovi, sela. Ovdje je perspektiva zamagljena, ili je ni nema. Život kakav se nudi vani nije jednostavan, ali ima svoju svrhu. Ono što je najbitnije, ljudi su cijenjeni.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here