Jer učini da poveruješ da sve je moguće..

0
118

Sutra je možda najvažniji dan u mom životu.
Matura..
Dan koji sam zamišljala od prvog razreda, dan koji je trebao biti savršen.. Sutra bih vjerovatno bila sa njim, plesala sa njim, poklanjala mu svaku našu pjesmu.. Kao i mnoge druge “savršene” stvari, i ova će ostati samo san..
Toliku tremu imam i tako neki čudan osjećaj, ne jer je to veliki događaj i jer će biti mnogo ljudi, ne zbog haljine i svega, ni zbog toga što ću šetati pred toliko ljudi, nego zbog njega jednog.
Još prvog dana srednje škole on je postao smisao svakog mog dana. Osoba zbog koje sam se budila nasmijana, i jedva čekala da ga vidim.. U njemu sam imala sve. Činio mi je svaki dan savršenim i sve probleme je mogao riješiti zagrljajem. Bili smo jedno drugom ona prva ljubav, najiskrenija, naivna.. Bili smo jedno drugom najvažniji, i tako je dobro išlo..
Bili bi mi maturski par, šetali bi zajedno, plesali, tako smo pričali.. Vrijeme je prolazilo, mi smo ga slavili.. Nikad nismo imali neki ozbiljniji problem u vezi koji nismo mogli riješiti. Nikad nismo izdržali dugo jedno bez drugoga, svađali bi se, ali i uvijek se mirili. Sve do jednom..
Taj poslednji put se zapravo nismo ni posvađali, a to je mnogo gore.. Jer da jesmo, našli bi već način da se pomirimo. Četvrti razred, nismo više ona djeca, ozbiljniji smo, znamo šta je dobro za nas. Ona tvrdoglavost koju sam voljela te tri godine kod njega ovaj put mi se obila o glavu.. Mi smo pustili da vrijeme, inat, ponos i drugi ljudi stanu između nas. Mi smo ih pustili da pomisle kako mi nikada nismo bili posebni. Mi smo se čak i potrudili da ono što je bilo posebno između nas zgazimo do kraja. Da čak ni tragovi od one ljubavi za koju smo vjerovali da je velika ne ostanu. Baš nas dvoje, niko drugi. I sve što je ostalo stane u onaj jedan pogled kada se sretnemo, pogled koji ne da govori nego vrišti.. Bilo je teško, u trenu sam ostala bez osobe koja mi je bila sve.. Mjesecima nisam mogla doći sebi, niko ne zna kakav sam pakao prolazila.. Ali eto, sve prođe pa i to. Pustila sam ga, samo ponekad još zaboli kad shvatim da smo postali stranci a do prije par mjeseci smo jedno drugom bili sve.
I evo, ne mogu da spavam jer ne znam kako ću sutra da izdržim. Treba da se veselimo, ipak slavimo.. A ja ću morati da se pravim da ga ne primjećujem, da ne vidim da mu košulja savršeno stoji, da ne vidim da mu neka druga popravlja rukave, baš onako kako sam uvijek ja, da ne primjetim kako me gleda kada okrenem glavu.. Da se pravimo oboje kako nije primjetio da sam obukla haljinu u njegovoj omiljenoj boji, sasvim slučajno. Baš onakvu kakvu sam zamišljala još u prvom razredu.. Ali više nije ni bitno.
Bitno je da ću umjesto haljine ja vući podočnjake..

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here