Jedem, pijem, impulzivno kupujem, dakle jesam

0
133

Skoro sam se čuo s jaranom Mulcem, nekako odmah iza večernje molitve. Dobro je to, nije pre/kasno, jer zna on se javiti u ‘gluho’ doba noći kad ga prostata probudi, pa iskoristi tu priliku i za pokoji zikir, ekstra molitvu, ali da bi i mene probudio, jer nikako ne može skontati da sam ja još, prostata-free man. Od dosade ne zna što će, onda zna meni viberom poslati ili javiti  pokoju aktualnu glupost, a ponekada zna (k’o ćorava kokoš)  pogoditi u sridu, i kazati nešto što može biti mi od koristi, jer čovjek uči, ili bi bar trebao, dok je živ.

Ovaj put priča mi događaj iz dućana kojem je osobno prisustvovao. Naime,  u jednoj idiličnoj porodici, gdje oba roditelja rade u državnim službama i na dobrim pozicijama, se rodila curica. Veselje je bilo golemo, jer su roditelji već bili u gornjoj crvenoj biološkoj reproduktivnoj dobi. Kao „kasno“ dijete, ćaćina i materina mezimica, uživala je u mnogim stvarima koje su mnogoj djeci puka apstrakcija. S obzirom da je maća sad đak prvak, Mulac ih je sreo u jednom šoping molu kako kupuju stvari potrebne za školu. Ispred jednog od robnih dućana gdje se prodaju orginalni – „markirani“ proizvodi, vidjela je mala Ada malu kapicu, ali koja košta 59,99 KM. Bez obzira na „dobro stojeće „ roditelje, nisu odmah obazirali se na njen hir, ali njeno grmljavinsko urlanje je na kraju izdejstvovalo pobjedu, te popustljivost roditelja.

Prije ulaska u dućan, njena mama, kaže joj da je identičnu kupila prošle sedmice kada su išli u  zagrebački Westgate. Na to će ona, odvažno: „Neka sam. Ako ništa, poklonit ću je svojoj maci Mici“.

Sada već davne 1637., francuski filozof René Descartes, u svome djelu „Rasprava o metodi“, je objavio opće poznatu izreku „Cogito ergo sum“ (Mislim, dakle postojim).

Istini na volju, ako ćemo istinu govoriti uopće, ne možemo se složiti da je ova izjava produkt njegovih ideja. Već u IV. stoljeću, Sv. Augustin, sjevernoafrički pisac, glazbeni teoretičar, teolog i jedan od najutjecajnijih kršćanskih učitelja, u svome djelu  De civitate Dei „ bilježi: „Si enim fallor, sum“ (Ako se varam, postojim).

U navedenom djelu, Descartes oštro kritikuje dotadašnju znanstvenu i filozofsku misao, te akcentira nesesarnost revizije pojmova i metoda na kojima su do tad bile građene znanstvene metode. Između ostalog, on veli da osnova spoznaje treba biti mogućnost čovjeka da svojim umom donosi red u proučavanje stvari te onda pravilno zaključuje.

Jedna od temeljnih odrednica postmodernog društva jeste pojava konzumerizma čije granice se ne mogu niti zamisliti. Onima koje je Bog blagoslovio imetkom, ali i one koji su manje „balgoslovljeni“, oboljeli su od ovog sindroma. U koga je veći, deblji, odnosno dublji – novčanik – ovaj sindrom je izraženiji.

Svakodnevno smo u prilici da putem medija, ali i lično, svjedočimo ernomnom bacanju hrane u smeće. Ne samo hrane, nego i odjeće, obuće… ali, od kud taj konzumerizam?

Prvobitno on  je nastao kao pokret samoorganiziranja potrošača i društvenih grupa nakon Drugog svjetskog rata u SAD-u radi opće zaštite potrošača. No, kasnije taj se pokret razvio i u drugim razvijenim zemljama. Taj pojam tijekom vremena mijenja svoje značenje pa danas konzumerizam znači zagovaranje visoke potrošnje kao temelja zdrave ekonomije.

Percepcija konzumerizma ide do tih granica, da ga smatraju oblikom “religije“ sa pokličom: „Kupujem – dakle postojim!“.

Kroz prizmu ekonomske znanosti, konzumerizam reprezentuje oblik politike koji za cilj ima potaknuti potrošnju, odnosno „stav prema kojem slobodan izbor potrošača treba diktirati ekonomsku strukturu društva“.

Čovjek kao slabašno stvoreno biće, podložan je  konzumerističkom sindromu. „Jedite i pijte“, veli Gospod,  „ali ne pretjerujte!“. I vjesnik Hval kazuje u jednom svom pravorijeku, da čovjekov stomak može „napuniti“ (zadovoljiti) samo zemlja ( tj. kada /biološki/ umre).

U kontekstu konzumerizma, Kur’an isti s prezirom gleda, te ga ( i konzumeriste) osuđuje: „Pustite ih neka žderu i naslađuju se, zažalit će oni..“.

Agitaciju i masovnu „dobrovoljnu prisilu“ na često i nepotrebnoj kupovini, odnosno trošenju, učestvuju mediji ( kroz permanentno bombiranje reklamnih poruka), preko bildborda, velikih LED ekrana po našim urbanim središtima, slanja e- pošte, SMS poruka, poziva iz raznih call centara.

Nije ni čudo, pod tolikim agresivnim „pressingom“, da weltanschauung (svjetopogled) savremenog čovjeka postaje konzumerski. Ali, kao razumsko biće, čovjek treba prepoznati svoju svakodnevnicu, stvari i pojave u nj, i na temelju svog uma, dekartovski, donijeti pravilan zaključak. I jedan od konstuta naše Vjere, časni Kur’an, čovjeka poziva na razmišljanje: Zašto ne razmišljate…, … to su, doista, Znamenja za one koji ramišljaju.

Blagdanski konzumerizam, ramazanski domjenci…

Konzumerska ekspanzija je naročito prisutna tijekom blagdana i praznika. Bajrami, božići, Nova godina… Tih dana kamo god se okrenuli vidimo: bajramsko sniženje -15 %, božićno i novogodišnje sniženje, last minute -30%… Mnogi od nas i depozituju novčana sredstva, unaprijed rezerivarana za „ dane niskih cijena“. Pred novu godinu na milioni eura se ispeglaju (kartice) ili keširaju za raznorazne poklone: roditeljima, supružniku, djeci, prijateljima… I onda kad dođe januar, na fazlinovićkom kalendaru označen kao kokuznjak, mnogi se u glavu „lupe“ od debelih minusa; ne temperaturnih, nego bankovnih.

„Ista meta, isto rastojanje“ je po srijedi i kada je u pitanju bajram, odnosno ramazan. Na ramazanske domjenke (iftare), gdje se „tradicionalno“ spravljaju  enormne količine hrane, naročito primjećuje se duh konzumerizma. Filozofija (pogrešna, naravno) naših domaćica je: „Bojim se da ne bude malo, bolje je da ostane nego da zafali“. I onda naši ramazanski domjenci – iftari se transformiraju u hedonističke predstave, gdje doista bespotrebno se „gomila“ hrana, i na koncu dobar dio ne konzumira. I opet – trash… A vjesnik Hval nas kulturno, u svom poslaničkom stilu, savjetuje kako hrana spravljena za dvoje, dovoljna trojci, a hrana spravljenja za trojcu je dovoljna za četvoricu.

Ko našu djecu, doista, čini konzumerima, par excellence?!

MI! Ko drugi?! razumijem utjecaj TV, socijalnih mreža, društvene okoline… Izjavama tipa: „Moje dijete mora biti ekstra obučeno, pogledaj drugu djecu školi, učiteljica drugčije percepira lijepo obučenu djecu…“, ne svjesno potječemo konzumersku svijest kod naše djece.

Onda se nije ni začuditi zahtjeve naše djece da imaju bolju igračku, trenerku, orginalne starke, kako bi se drugu/drugarici pohvalili, ili vješto zlo/uporabili kako bi se malo „folirali“, odnosno uzdigli nad ostalima.

Zbog našeg nerazumnog odnosa prema našoj djeci, koje se prije svega manifestuje u  nastojanju da im ugodimo u svemu što možemo, bez obzira koliko to istinski bilo potrebno i korisno našoj djeci, stvaramo generaciju ada, koje će kupovati skupocjene stvari, pa taman ih odmah bacali u smeće, ili davali svojim macama, kao mala Ada.

H. Islamčević

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here