Ja sam grom u oluji što lomi šine kojim putuješ

0
109

Erich Fromm je u svom poznatom djelu govorio da ljudska bića čeznu za transcedencijom, pripadanju, osjećaju jedinstva sa drugima i kroz povijest su ljudi na različite načine pokušavali ući u to stanje, kao npr. obožavanjem totema, orgijastičkim iskustvima, psihogenim supstancama ili kroz kreativni umjetnički izričaj.

Problem prva tri je što je efekat kratkotrajan i u većini slućajeva osjećaj odvojenosti je još jači nakon prestanka djelovanja takvog iskustva. Treći slučaj, dakle sjedinjenje sa svijetom, materijom kroz njeno oblikovanje svojim unutrašnjim djelovanjem nije iterpersonalan, nije između dvije osobe. Danas je najmoderniji način pseudosjedinjenja putem konformizma.

Osjećamo se da pripadamo gomili, ali time gubimo svoju individualnost, pokorili smo se nekim pravilima iz straha od odbačenosti, nepripadanju, jer je osjećaj odvojenosti i nepripadanja i suviše bolan, tko će znati zbog čega. Kladim se da veliki umovi psihologije to jasno znaju definirati. Je li u pitanju naš rudimentalni strah koji se javio u trenutku rođenja kada smo „nasilno“ odvojeni od majke s kojom smo do tada bili u nekom simbiotskom odnosu, nismo se razlikovali od nje, niti se poimali kao odvojeno biće. Nedavno sam slušala Mozarta, koncert za flautu i harfu i promatrala taj osjećaj jedinstva, sklada, sinkroniciteta između svih sudionika, od kojih svatko daje jedinstven izričaj tom predivnom umjetničkom djelu.

To je svakako interpersonalni odnos, različiti zvukovi, tonovi i boje, sročeni su u neobjašnjivu harmoniju, a Mozart je to sve skladao u svojoj glavi, nekom astralnom prostoru ljepote. Sjećam se i svojih iskustava kada sam pjevala u zboru. Nisam sada u mogućnosti da se prisjetim stručnih glazbenih izraza, ali ukoliko je riječ o višeglasnom pjevanju, svaki glas pojedinačno vježba svoju dionicu da bi na kraju bili u mogućnosti jedan drugog dopunjavati ma koliko bili različiti i suprotni.

Jasno, ponekad je najjednostavnije glasu koji pjeva glavnu melodiju, njega teško može odvući i jedan drugi, niži i disharmonični ton. Onaj tko npr. pjeva tercu na vodeći glas, mora jasno uvježbati svoju dionicu i steći sigurnost, mora djelovati individualno i čvrsto tako da kada glasovi počnu djelovati, sve se kreće tako harmonično i glasovi na kraju pomažu jedan drugom…Moraš steći osjećajnost i istančanost sluha koji je u stanju stvoriti neki savršeni sklad iako zapravo svojim glasom proizvodiš možda i suprotne tonove i varijacije.
Slično je i u međuljudskim odnosima. Nismo svi jednaki i nemamo svi jednake zanimacije ni načine djelovanja, ali moramo dovoljno sebe učvrstiti da bi bili u skladu sa drugim ljudskim bićima koja možda i „pjevaju“ potpuno drugačije dionice. Biti osjetljivi na njihovo biće, načine izričaja njihovog bića i osluškivati ga, da bi u tome mogli djelovati na adekvatan način, bez da nas njihov „ton“ odvuče od našeg. Ne znam, toliko je toga među ljudima…preklapaju im se duše i taj neki strah od odbacivanja može izazvati samo još veće odvajanje.

Ego je u stanju da nas izdvaja, bilo putem nekih negativnih emocija, bilo putem zamagljenog pogleda da smo superiorniji ili podređeniji. Kod mene je slučaj da se pod utjecajem nekakvih negativnih emocija isključim, u strahu da bi neke moje emocije mogle izazvati neadekvatne reakcije i nanijeti bol nekome drugom. Događalo se, i to je slučaj kao da iz tebe izranja neka neobjašnjiva bol koja se širi. Imam jake emocije i često me mogu paralizirati i u tom trenutku ne vidim izlaz iz sebe,kao da si u zatvoru, kao da se promatraš iznutra, osim možda kada se razbuktaju, prsnu i izađu na svijetlo u vidu napada na nekoga.

To je ego. Bol je uistinu apsurd, rekcija koja te odvaja od drugih ljudi, a nema nikakvog smisla, proizvodi samo kontraefekt, i dalje druga bića ne vide što se u tebi događa i samo osjećaju neku odbojnost jer širiš bol i na njih dalje. Možda je jako neko djelovanje, a zamisli kako bi tek djelovao kada bi to bile neke emocije ljubavi i topline, svjetla, bez prisutnosti ega. I opet je ovo bilo obrazloženje mene same…

Ne treba boraviti sebično unutar sebe, držati se samo svojih misli i osjećaja i to je ego. Jedno je biti svjestan svojih reakcija, drugo je biti preokupiran sam sobom i svojim osjećajima. Kada imamo neku animaciju koja izlazi iz nas u svijet i u kojoj smo mi kreator nečega da zaboravimo na sebe same, to je već veličanstvena stvar.

 

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here