Iz arhive nostalgičnih priča: Profesor Čedomil Šilić i vrt Zemaljskog muzeja

0
216

Ovakvo drvo tise (Taxus baccata ‘Fastigiata’) raste i ispred Zemaljskog muzeja

U “Oslobođenju” pročitah da ċe se u Zemaljskom muzeju održati promocija najnovije knjige Čedomila Šiliċa. Imao sam prije rata sva izdanja njegovih botaničkih knjiga, neko mi ih je pokrao kao što su mi nestale i mnoge druge. Oduvijek mi je botanika bila hobi. Možda zahvaljujuċi mojim izvanrednim profesorima biologije u Treċoj gimnaziji, profesoru Feridu Proliċu  i profesorici Sani Lojo.  Čedomir Šiliċ je penzionisani profesor sarajevskog Prirodno-matematičkog fakulteta. Trenutno je urednik casopisa “Glasnik  Zemaljskog Muzeja” (vidi komenatr). Njegove knjige u kojima su sistematski prikazane biljke našeg podneblja su vrhunska djela, kako što se tiče stručnosti, tako i tehničke dotjeranosti. Mene je profesor Proliċ još u gimnaziji naučio da znam svrstati najpoznatije biljke u familiju kojoj pripadaju, a ove su mi knjige pomogle da znanje dopunim i dogradim.

Dolazim u odgovarajuċe vrijeme u Muzej. Ispred muzeja se skupila velika grupa srednjoškolaca, veseli su i bučni, čekaju autobus da ih odveze negdje na ekskurziju.  U Muzeju me čuvar u uniformi pristojno upita da li idem na promociju knjige, i objasni mi gdje se promocija obavlja.

Bilo je još dovoljno vremena da obiđem botanički vrt muzeja. Taj vrt je u velikoj mjeri zasluga prof. Šiliċa. Od prvog susreta, kada sam prvi put u osnovnoj školi ugledao ovaj vrt, on me je fascinirao svojom ljepotom. Posebno je lijep u maju, kad  procvjeta japanska trešnja, tada sam prvi put vidio da behar može biti crven. Nisam nikad prije vidio ni lokvanje i lopoče i crvene ribe u okruglom betonskom bazenu.  Pa onda raznoliko drveċe, od kojih sam za neke ranije samo čuo da postoje, kao za sekvoju naprimjer.

Odavde sam jednom tajno ukrao nekoliko grančica tise. Profesorica Sana Lojo je zahtijevala da na izbornoj nastavi radimo neke eksperimente sa grančicama tise, a nju si u Sarajevu mogao naċi samo ispred muzeja ili u samom muzejskom vrtu.

Onda obilazim steċke. Prije rata za njih sam imao malo interesa, smatrao sam ih za neku sasvim normalnu pojavu. Sad sam sa poštovanjem gledao u te kamene gromade, i u one filigranske reljefe   na njima. Gledao sam u stvari u kamene temeljce moje zemlje.

Još sam stigao da obiđem i etnografski dio. Opet to gledam sasvim novim očima nego prije, vidim kolika je to vrijednost, te umjetnine napravljene rukama mojih predaka, kako su vrijedne ove kuċe, ovaj namještaj, vodenice, mlinovi. Koliko  je trebalo entuzijazma i volje da se naprave makete i urede sobe koje  ċe spasiti našu istoriju od zaborava, našu duhovnost i posebnost.

Sve je bilo čisto i uredno. Čistačica je išla za mnom i palila svjetla kuda sam trebao da naiđem. Svjetla nisu mogla stalno goriti. Od rata na ovamo muzej je u finansijskim problemima, Republika Bosna i   Hercegovina više ne postoji, muzej je izgubio oca i majku. Prihvatio ga je Kanton Sarajevo, ali su dotacije isuviše male za jednu tako veliku i za cijelu državu tako značajnu investiciju.

Osjeċala se je želja zaposlenih da održe dostojanstvo ove ustanove i samim tim svoje lično dostojanstvo, ali se je po istrošenim tepisima na stepenicama i po rupama na njima vidjelo da muzej iznutra treba temeljnu obnovu. Za vrijeme agresije na Sarajevo muzej se nalazio na prvoj liniji odbrane od bradatih napadača i pretrpio je velika ošteċenja. Novcem međunarodne zajednice saniran je spolja i obnovljena je fasada muzeja, ali je muzej ostao bez stalnog priliva sredstava za tekuċi rad i za naučne publikacije koje je izdavao.

Vidjelo se to i po prostoriji gdje se je trebala održati prezentacija. Bila je nekako mračna i nedovoljno osvjetljena, a stolice, poredane u redove su bile skupljene s brda s dola, skoro svaki red drugog oblika i boje , a one u zadnjim redovima su bile od plastike, i nekako utonule, umjesto da budu izdignute.Uz zidove su stajale vitrine sa vrijednim rukotvorinama naših predaka, raznim vrstama oružja, noževima i pištoljima sa ukrašenim drškama.

Sala je bila dupke puna, moralo se stajati sa strane. Prezentaciju je otvorila direktorica muzeja, koja je s dužnim poštovanjem govorila o dijelu samog autora, koji je jedno vrijeme bio direktor botaničke bašte muzeja. O samoj knjizi govorila je jedna druga dama. Obje su bile lijepe, uređene, a govor im je bio na nivou njihovih visokih profesionalnih zvanja. U knjizi su opisane biljke iz privatnog botaničkog vrta dvoje entuzijasta, bračnog para, koji su kupili zemlju na Durmitoru i dugotrajnim radom odgojili niz biljaka od kojih su neke veoma rijetke. Vlasnik bašte je bio prisutan, sijedi osamdesetogodišnjak prijatnog veselog lica, supruga mu je nažalost nedavno umrla. To je znači onaj čovjek koga su svi još prije početka srdačno pozdravljali. Na dijapozitivima su prikazane izvanredne slike rijetkih biljaka, uz objašnjenja u poznatom Šiliċevom stilu iz ranijih knjiga.

Pitao sam se gdje je sam autor. Niko ga još nije predstavio, da li je uopšte živ? I evo na kraju ga predstavljaju, nije to više naravno onaj zgodni mladiċ sa dija slike, ali mu je lice ostalo zategnuto, kosa očuvana, čak i frizura očuvana. Onaj zdravi život satkan od obilazaka naših planina sačuvao je mladost ovoga osamdesetogodišnjaka, a veseli osmjeh na licu pokazao je zadovoljstvo čovjeka koji je radio ono što voli i učinio od toga da mu budu zahvalni oni koji znaju cijeniti veličinu tog rada. Stao sam u red sa ostalima i stisnuo ruku tom čovjeku, toj veličini, koju danas tako malo ljudi cijeni. Promjenilo se vrijeme i neke druge zasluge su postale važnije.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here