Istinska ljubav je besmrtna

0
293

“Ljubav je čudesna Halima, shvatio sam to tek kada sam počeo istinski da te volim.”

Nije mu odgovorila ništa nego se samo blago nasmiješila kao znak da je i ona sretna pored njega i da ga jednako voli. Riječi joj nisu bile potrebne. Srce zna više nego što razum može pretpostaviti. Mnogo su se voljeli i obećavali su jedno drugom da će otići u Ameriku kad se vjenčaju, da će biti sretni, da će Halima prebroditi svoju bolest, a Emir će je do tada voljeti i držati za ruku. Često bi sjedili jedno pored drugog uplakani i razgovarali bi o svemu..

“A šta ako ne ozdravim i ako budem na postelji do smrtnog časa, sigurno me nećeš takvu voljeti!?”

-“Halima, ti znaš da si nešto meni najvrijednije na svijetu, neću te ostaviti nikad.”

Kada bi se rastajali često bi se držali za ruke i gledali dugo u oči. Nije je htio izgubiti, a ona se borila sa bolešću i redovno je pila lijekove. Jedne noći osjeti bolove kakve prije nije imala, san joj nije dolazio na oči, a hladan znoj je preplavio njeno krhko tijelo. Bila je sigurna da neće još dugo izdržati. Uzela je pero i drhtavim rukama počela je pisati, suze su joj razmazale tintu, a ona je i dalje nastavljala pisati i plakati uporedo. Prošla je duga noć. Nakon te noći nikada više ništa neće biti isto. Emir je dolazio sutradan, ali je nije našao u krevetu, nije osjetio njen miris i nije vidio njene crne oči. Obuzela ga je hladnoća koja ledi krv u venama.

“Gdje je moja malena, zašto je nema?”.

Mali milion pitanja je bilo u njegovoj glavi dok nije pronašao pismo. Bio je siguran da je ono odgovor na sva njegova pitanja. Uzevši pismo suze su mu se počele slijevati niz njegovo blijedo lice. Nema je i neće doći kao da nikada nije postojala u mojoj maloj školjci što se srce zove. Posljednje riječi i posljednja želja :

“Budi sretan, zaslužio si. Voli nekoga ko će te biti vrijedan, nisam imala snage da te volim do kraja i da još jednom obećam da ćeš zauvijek biti moje sve. Izdala sam našu ljubav, nisam mogla da te gledam kako odbrojavaš našoj ljubavi dane. Volim te i voljeću te, iako moje srce ne kuca više.”

Suze su mu nastavile teći, shvatio je da od ovog trenutka njegov život neće biti isti. Falit će mu neko u kišnim danima ispod kišobrana da ga gura, da ga zagrli i da mu drži ruku. Falit će mu neko kada noću ostane sam. Pozvat će dobro poznati broj i, znate već, odgovora neće biti. Umjesto glasa koji smiruje njegovo srce javit će se nepoznati glas i reći će da ovaj broj više nije u upotrebi. Spustit će slušalicu i biće siguran da nikada više neće čuti dobro poznati glas. Tražit će je po klupama na kojoj su krišom ispisani razni datumi, ugledat će jedan datum i suza će mu skliznuti niz lice. Biće sasvim siguran da je ni tu neće naći. Koliko snage treba čovjeku da bi živio ako je siguran da na svijetu nema više nikoga koga bi volio kao nju? Odlazio je krišom na autobuske stanice u nadi da će napokon doći nenajavljena, stvarna, puna života i želje da ponovo bude neko njegov. Na autobuskim stanicama je gledao i druge ljude koji čekaju, ali njihova sreća je uvijek dolazila u pravi čas. Čekao je misleći da kasne autobusi, čekao misleći da će njegova sreća nekada doći. Vrijeme je prolazilo, a on je i dalje čekao ženu kod koje mu je ostao posljednji osjećaj ljubavi. Nije mu žao što je izgubio život čekajući je, žao mu je što nikada nije došla, a trebala je.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here