Idite djeco bisere znanja sticati po svijetu – ne bojte se, i Tesla je tako uradio još prije sto godina

0
264

Čitam na jednom ovdašnjem portalu o novoniklom univerzitetu i akademiji nauka, jednom kakvih se izrodilo na desetine u našem okruženju, a i tu kod nas, također.

Članak govori o inkubatoru u kojima se umjesto znanja legu diplome, na stotine instant-diploma, u kojima se kao na traci fabriciraju titule najveće, a stručnost i nauka po strani ostavljaju. Ništa novo, toga smo se već nagledali – akademika i doktora nauka, profesora redovnih i vanrednih, a bez ijednog naučnog članka, ijednog vrijednog teksta objavljenog kući ili u inostranstvu, na stranom jeziku nijednom. I to ide dalje, nastavlja se ta produkcija glava ‘umnih’ u veleučilištima, sveučilištima, univerzitetima i akademijama po selima i kasabama bosanskim. Sada sve to, ta inflacija diploma i titula postaje još bezobraznija, beskrupuloznija, mizernija …

Kad ovo pročitah, ne mogoh a da sebi i drugima ne kažem: Ne šaljimo djecu i unuke nakon diplomiranja vani da rade, pošaljimo ih neka diplome vani stiču. Inače će im godine školovanja pojesti skakavci, uzalud će vrijeme, talente i kreativnost svoju potrošiti, najbolje sto u sebi imaju će proćardati.

Prije desetak godina me znanac u Sarajevu upita da li da upise sina na fakultet, i koji. Mislio je na sve one mnogobrojne škole visoke u zemlji, stare i novonikle. Spomenu on da sam ja na jednoj ovdašnjoj studirao, tamo godinama pred rat i radio. ‘Hajde, posavjetuj me, iskreno, kao da se o tvom djetetu radi’, zamoli me.

Ja se zamislih, ne znadoh šta da mu kažem, mene sve to stanje u poratnom visokom školstvu podsjeti pomalo na cirkus i vašarište što su tek jeftina zamjena za ozbiljne teatre i predstave. Pa mu, želeći uistinu iskren biti, rekoh:

‘Prodaj onaj stan kojeg izdaješ, kojeg si sebi za stare dane za financijsku potporu i sigurnost namijenio, ili sinu za ženidbe, pa ga pošalji vani, u Beć ili Berlin, u Dublin ili Glasgow, u Bursu, Milano ili u Ljubljanu. Neka tamo znanje stekne, s njim će deset stanova takvih sebi zaraditi. Možda i tebi čak. A i za starost nećeš trebati brinuti ako on dobre škole završi i karijeru s tim vani napravi. Konačno, s valjanom inostranom diplomom će mnoge izbore za život imati, slobodu da po svojem nahođenju živi. Zar to nije ono sto bismo djeci najradije poželjeli i u čemu bismo im svim srcem pomogli.”

Na pomen prodaje nečega u čemu i on sam izvjesnu sigurnost za život vidi, on se namrsti, Ja shvatih o čemu se radi, o njemu, ne o djetetu. Pa nastavih, opet iskreno i prijateljski. S najboljom namjerom rekoh:

“A ako se od te nekretnine odvojiti ne možeš, ja ne vidim gdje ga na studij u ovoj zemlji poslati trebaš. Ne znam šta da ti savjetujem, koji fakultet da upiše, pa kada ga završi, a mene potom ne osuđuje i proklinje.

Jedino što ti mogu iskreno posavjetovati je da krene na zanat, no ne svaki i ne kod svakoga. Pošalji ga na zanat, da šegrt bude kod najboljih majstora, onih sto pred rat ime stekoše. Znam, bio je jednom vrstan krojač, Džibo se zvao, tamo u centru Sarajeva, pored Markala, u uglu kod negdašnje Ljubljanske mljekare, na onom trgiću, iza sajdžije Nikšića. On je znao kišni mantil sašiti s ranglan rukavima, vrhunsko umijeće u šnajderaju. I još sa dva lica, s jedne strane bi bio svijetlosiv, s druge tamnoplav. On je istinski čarobnjak igle i Singer masine. Potrazi ga, upitaj ga da li će ti dijete toj vještini naučiti. Znače odijelo po mjeri sašiti, a to se sada hiljadama eura placa.

Ili, pak otiđi do pekara Jerlagića, on je somune najbolje u Sarajevu pravio. I tamo sina možeš poslati, tu će vrhunsku vještinu izučiti. Njih dvojicu poznajem, znam da su izvrsni u onom sto rade, znam da to njihovo znanje svugdje na planeti vrijednost ima. To je jedino što ti ja iskreno preporučiti mogu, to bih svome sinu i kćeri rekao i savjetovao ako bi se školovati htjeli, a ja ih vani na studije ne bih mogao slati.”

Pri tom mi nešto šaljivo, a istovremeno tužno, pade napamet. Pa mu rekoh da bi tu kod nas, na zgrade fakultetske trebalo grafite pisati ‘Ne prilazi – opasno po život’. Uistinu je opasno. Godine se najbolje utroše, proćardaju vrijeme, intelektualni i kreativni potencijali, a znanje se ne dobije, već samo iluzija koja nakon diplomiranja počne da živi, zabluda sazdana od onih par praznih slova ispred vlastitog imena: ‘dipl.’, ‘ing.’, ‘ecc.’, ,’prof.’ ‘dr.’ i štošta sličnog, a bezvrijednog. Iluzija zbog koje djeca ne znaju šta sa sobom da rade, šta sa životom da čine, jer s tom ‘diplomom’ se uistinu malo šta poduzeti može.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here