Eho iz posljednjeg ružičnjaka

0
85

Draga Gospođo čekanja, pismo od Gospodina nadanja:

Volio bih da smo u olako pređenim prošlim trenucima

Zastajkivali više i stajali duže

Pod čeličnim, strašnim mostovima

Čađavih, malih gradova koje revolucije po pravilu zaobilaze.

Ja, čovjek od malih misli množinom što me more,

Ja, vodeći cirkuzant na balovima od Viene do Sankt Petersburga,

Nisam mogao i nisam smio

Nadati se

Da u opakom trajanju neispunjenog života

I za nas vojnike vječne pjesničke divizije (što ginula je i na Troji

I na Somi) kao poklon poklona, kao radosna vijest

Ima, postoji

Trenutak predaha

Kada može zaboraviti se na guste magle što pritišću nam tjemena

I fabričke tornjeve što grebu nas po vratovima drskom visinom

I na loše kopije očekivanih statua zaboravljenih generala

I na karnivale i festivale boja kojima se rulja tetoši i miri

Kao jogunasti mladi konj

I crescenda vulgarnih melodija iz crvenih usti uništenih majki

I prašnjave novine na sedam jezika kojima kljaste stare žene začepljuju otvore

Na pocrnjelim krovovima

I uglačane prevelike cipele kosmatih vladara prljavih sokaka

I drske prosjake što vrebaju praznim očima

I drskije bankare što vrebaju praznine u očima

I patetične male pse s pedikurom

I zapostavljene parkove bez ljuljački

I sive rijeke što ne teku, nego tonu

Tonu,

Negdje, niko ne zna gdje, vjerujte mi Gospođo,

Tonu rijeke i s rijekama tonu ljudi,

Tonu uvijek trčeći slinavi školarci,

Tonu unjkave djevojke kikoćući se bez razloga, ludo,

Tonu očevi, trgovci, profesori ili rudari, a lica su im svima tamna,

Tonu starci drhtureći,

Tonu plave ptice što im ne znam ime i s pticama tone nebo kojem ne znam ime,

Tone drveće i s drvećem granje i s granjem lišće i s listovima gradovi što ih samo još listovi drže,

I s gradovima tone sunce

I na suncu skakućući na jednoj nozi, tonem i ja.

I nema kraja svemu tome.

Samo ponekad u noćima poslije duga kišna dana,

Prene me uporna žaoka nade,

I sjećanja se otkriju meni u meni,

Iako sve je to tako nebitno, glupo i sitno,

Kako kakav traljav roman iz prošlog vijeka –

Ipak ja ugledam bijele kolonade čiste misli i zaboravim na ono što mi ostavlja trag na jeziku i koži,

Zaboravim na ovu ljepljivu prljavštinu što množi se i boli

U sljepoočnicama,

I otkrivam sebe, komad po komad, slovo po slovo, klin po klin,

I molim se Gospođo, molim usrdno,

Da iza velike lokomotive patnje

Nije već isuviše kasno

Za čekanje

Pod mostovima.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here