Duhovni konzumerizam: Šartalatnske, ali primamljive, ponude za ljude – naročito našu omladinu – zašto sve više okrećemo ‘leđa’ tradicionalnim religijskim oblicima?

0
239

Zašto se okrećemo novim oblicima življenja duhovnosti?Da li su tradicionalni religijski obrasci postali nedovoljni za organizaciju našeg života? Ispunjava li naša tradicionalno uvriježena religijska „podloga“ sve naše životne potrebe? Da li je naša Vjera prekomplikovana, ili se prezentira kao takva? U konačnosti, da li moja Vjera meni pomaže ili odmaže u mom životu?!

Neki dan mi se javi Rušdija bey. Sav sretan i zadovoljan. Veli kako malo radi, a puno zarađuje: bosanska idila specijalnih esnafa:“ Ti znaš,  dobri blogerski efendija, da ja nisam nešto privržen vjeri. Ali sad kako imam puno vremena, a i obim mog novčanika se permanentno povećava tako da pomijeram granice hedonizma, osjećam neku prazninu, nešto mi fali.“ Slušam njega dalje, ne želeći ga prekinuti, ali zastade i ushićeno podviknu: „Al’ riješio sam i to! Falilo mi je duhovnosti, i kupio sam je sebi. I tako radim svake sedmice – kad je potrošim, odem do ‘duhovnog granapa’ i kupim sebi dozu duhovnosti. I sad sam sretan. Život je tako jednostavan, i čine ga jednostavne stvari“.  

Konzumerizam predstavlja jednu od temeljnih konstrukcija današnjice. Prisutnost ovog fenomena se očituje u svim aspektima našeg bivstvovanja: od potrošnje, zabave, medija, kulture, ljepote, do duhovnosti. O „fizičko-ekonomskim“ aspektima konzumerizma sam pisao u jednoj od prošlogodišnjih kolumni koju sam naslovio:“ Jedem, pijem, impulzivno kupujem, dakle jesam“, gdje sam samo zagrabio malo ispod površine koju nazivamo konzumerizmom. Razmišljajući o temi ovog izdanja kolumne, odlučio sam se posvetiti jednom aktualnom, društvenom fenomenu koji postaje ozbiljan problem svim tradicionalnim vjerskim zajednicama. Uvažavajući navedeno,  ovo izdanje će biti nešto opširnije, od onog uobičajenog. Naravno, na stranicama bloga, razrada ove teme neće biti toliko znanstveno razlagana, za sada. Božijim određenjem, odlučio sam se ovim fenomenom seriozno po/zabaviti u jednom ozbiljnom znanstvenom projektu, o kojem će javnost biti upoznata kada za to vrijeme dođe, ako Bog da.

Prije par dana, čitajući dnevnu štampu, pronalazim podatak: „Prema popisu stanovništva, u Bosni i Hercegovini živi 11.000 agnostika, skoro 28.000 ateista i 40.000 pripadnika brojnih vjerskih manjina, ali i sekti.U popisu ne postoje tačni podaci o tome koliko u BiH ima Jehovinih svjedoka, mormona, adventista, satanista, ali se procjenjuje da u našoj zemlji postoji više od 200 ovakvih zajednica. (…) Prema Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, za osnivanje vjerske organizacije potrebno je svega 300 potpisa. U Ministarstvu pravde BiH registrirano je 40 crkava i vjerskih zajednica koje ne pripadaju Islamskoj, pravoslavnoj, katoličkoj i Jevrejskoj zajednici.“

Današnji suvremeni čovjek se nalazi u okovima borbe za golu egzistenciju. Nažalost, veliki broj naših sugrađana živi na samoj ivici egzistencije, statistički podaci o nezaposlenim i socijalnim slučajevima oslikavaju našu svakodnevnicu. Suvremeni način života, zacijelo se reflektira i na čovjekovu duhovnu komponentu. Kroz svoju životnu borbu, čovjek današnjice sve više zanemaruje svoju duhovnost, odnosno bolje kazati življenje svoje vjere. Mnogi od nas življenje vjere povezuju sa odlaskom u džamiju, crkvu, sinagogu, smatrajući da življenje vjere korespondira sa obavljanjem molitve unutar sakralnog objekta, postom (ušućenjem svojih tjelesnih organa, po najprije), te na taj način nesvjesno vršimo marginalizaciju naše vjere.

A šta je sa onima koji u potpunosti su leđa okrenuli svojoj urođenoj vjeri? Da li se zapitamo zašto danas znatan broj ljudi ne pronalazi svoj smiraj unutar tradicionalnih religijskih svjetonazora? Bojim se da tome ne posvećujemo pažnju, a ne naročito oni kojima je to primarni posao, tradicionalnim vjerskim zajednicama. Kao pripadnik i član islamske zajednice svoje interesovanje ću usmjeriti ka svojoj matičnoj zajednici.

Današnji čovjek je u potrazi za jednostavnošću. U svakodnevnoj borbi, malo čas navedenoj, svoj smiraj i odušak traži u potrazi za jednostavnim duhovnim iskustvom. Za duhovnoću koja ga neće dodatno opteretiti. Suvremenom čovjeku treba suvremeno pristupati. Na njegove trenutne probleme, a ne da za današnje potrebe čovjeka tražimo odgovore od autoriteta koji su ovaj svijet napustili prije sedam stoljeća, kako je odlično kazao akademik Karić u posljednjem razgovoru za „Preporod“.  Odgovorno ću iskazati sljedeće: bojim se da naša (mislim na nas koji tumačimo ljudima vjeru: imami, muderrisi) hermaneutika islama nekorespondira sa potrebama današnjeg vjernika. Naime, osjećam da nekako „kruto“ prezentiramo našu vjeru, da ne/svjesno „otežavamo“, umjesto da „olakšavamo“.  Trebamo biti svjesni da, uz puno poštovanje naših prethodnika (od kojih smo naslijedili našu vjeru – da ne bude zabune!), njihovo tumačenje  i razumijevanje vjere nije konačna realizacija i povijesno etabliranje islama. Božja Riječ je neiscrpna, i ta činjenica nam ukazuje na potrebu da Božju Riječ stalno, iznova, razumijevamo, odnosno daje vremensko-povijesno kontekstualiziramo.

Tu „jednostavnost“ koju očito ne umijemo ponuditi na svom „tržištu“, ljudi – a napose mladi, pronalaze na drugoj „pijaci“, jer polje duhovnosti je danas zadobilo materijalne, opipljive i manifestne  konture. To drugo tržište, duhovno tržište zapadnog svijeta,  nosi obilježje “psihologijskog obrasca, religijskog elekticizma i sinkretizma, univerzalne mistike.“  Rezultat takve duhovnosti jeste da je ona opće dostupna, simplificirana (pojednostavljena), populizirana, i što je najvažnije – komercijalizirana. Što bi naš Rušdija rek’o, “idemo u granap da kupimo pola kiligrama duhovnosti, dozu koja mi je dovoljna za sedam dana”. Koliko god vam to bilo smiješno, to je u konačnosti tako: posjete raznim seansama se skupo plaćaju! Proguglajte malo, pa će vam se zavrtjeti od cifri koje se spominju. Najskuplje vazife su ‘mala maca’ u poređenju sa cijenama alternativnih „duhovnih proizvoda“.

Zašto se ljudi okreću takvim aranžmanima, ako su istinski vjernici?

Iman (vjerovanje) nije konstanta, ono je varijabilno. Niko od nas nije lišen krize religioznosti, samo pitanje je na kom nivou je zastupljena kod nas. Na to pitanje svako sebi treba ponuditi odgovor…

Generalno, odgovor na ovo pitanje je kompleksan. Kriza je definitivno ključna riječ. Prije svega kriza moralnoga autoriteta. Naši ljudi, što je pogrešno, na vjeru gledaju kroz tumače vjere. I tumači vjere su ljudi, od krvi i mesa, grješni potomci Ademovi… Ne želim da nas aboliram djela odgovornosti, jer zasigurno da onaj koji odluči krenuti putem pozivanja u vjeru mora se mnogo toga odreći, ako želi u tome da uspije. Pogledajmo samo Božje Glasonoše, i njihovu žrtvu..

Drugi faktor jeste produkt suvremenih kulturoloških obrazaca, gdje kroz produkte koje nam suvremena kultura nudi sadržaje koji doprinose okretanju od tradicionalnih religijskih obrasca.

Treći faktor koji može navesti jeste i kruto, monolitno tumačenje vjere od nas ljudi vjere. Ljudima treba prilaziti i nuditi rješenja na temporalne probleme i nedaće. Da bi ponudili odgovore na mnoga pitanja, moramo prije svega da znamo šta to danas čovjeka „muči“, što znači da je došlo vrijeme da se „izađe“ iz zidova džamijskih i krene ka ljudima. Prije svega ka mladima.

Na koji način djeluju takvi pokreti? Kako uspijevaju privući ljude?

Jednostavnošću. I primaljivošću. Unutar postmoderne duhovnosti različitim tehnikama i tehnologijama (medijacijskim, psihoanalitičkim, holističnim), nastoji se postići vlastito savršenstvo. Kako? Kroz tehnologiju samo-razvoja. Vrlo lucidno, post-moderni duhovni „dućani“, svojim potencijalnim „kupcima“ nude slobodu, oslobađanje od bilo kakvih utega, ograničenja, ovisnosti. Što bi Roszak kazao da čovjek od „nesavršene životinje“ raznim tehnologijama svijesti nastoji postati „savršena životinja.“ Na taj način religioznost prestaje biti stvar tradicionalnog obrasca, i postaje intencija postizanja vlastitog savršenstva. Put do savršenstva se nudi kroz samo-realizacijsku tehniku o kojoj se najčešće dolazi kroz razne radionice, savjetovališta, koja se naravno plaćaju. I tu dolazimo do „braka religije i novca“.

Na internetu se nude osnovi ovih tehnika. Bolje kazati objašnjenja ovog fenomena na, doista, primamljiv način: Ti si ono što misliš,  Šta god ljudska svijest može da zamisli, može i da ostvari, Ako pokušavaš i univerzum će da pokuša da ti to pruži, Sve ono što jesmo je rezultat onog što smo mislili – su samo neki od jednostavnih misli koje se nude tržištu. I kada čovjek malo zastane i razmisli, učini mu se itekako prihvatljivim. No, ono što ne primjećujemo jeste da kroz „oslobađanje“ i „nezavisnost“ o bilo kome i čemu: Bogu, vjeri.., postajemo ovisni o tom guruu koji nam nudi „samo“ razvoj.

Naše vrijeme, u kojem nažalost riječ „zajedništvo“ sve više se potiskuje iz upotrebe, a nadomješta se sa „ja,  lično, samostalno“, mediji odlično koriste, i plasiraju (njima dobro plaćenu) duhovnu ponudu na koju čovjek lahko nasjedne. I oni duboko uvriježeni tradicionalni vjernici se nađu u zapitanosti, a šta je tek sa onima čija kriza religioznost je dosegla tačku ključanja. Gledajući današnje društvo, mnogo je takvih…

 

Vjera nudi jedina istinsko rješenje, ali…

Istinsko rješenje jeste u vjeri. Vjera je savršena, i upotrebljiva u svakom vremenu i prostoru. Vjeru treba znati razumjeti. S toga treba cijeniti napore koji ulažu naše obrazovne institucije unutar islamske zajednice, naročito Fakultet islamskih nauka, „zjenicu  našeg obrazovanja“, kako ga je u svom nastupnom gostovanju u emisiji „Pošteno“ opisao aktualni reisu-l-ulema, g. Kavazović, u nastojanju da svojim učenicima/studentima ponude širok uvid u ne samo teološke nego i društveno-filozofske aspekte života, prepoznavajući suvremene izazove koje pred nas nameću i nudeći odgovore na iste.

Naša vjera je, doista, jednostavna i prirodna. Istinski ukoliko imamo želje, u njoj ćemo pronaći svu potrebnu duhovnu supstancu potrebnu za naše svakodnevne izazove i nedaće. Samo je potrebno strpljivo i uporno raditi na tome.  I jedino, istinsko oslobođenje jeste u vjeri. Sve drugo je prodaja duhovne „magle“ koja može imati trenutnog učinka, koji brzo nestaje.

Ali, za one koji nemaju strpljenja, koji žele instant-duhovnost, neka se jave Rušdiji, on će ih uputiti gdje će naći dućan duhovne instant-sreće.

Haris Islamčević

harisovblog.wordpress.com

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here