Duh, duša i tijelo

0
482

Prostor koji nas okružuje prepun je tvari koje naš kontigentni ljudski organizam nije u stanju (s)tvarno realizirati. Tvari koje ne vidimo, a svjesni smo njegova postojanja. Na primjer ako iz određene udaljenosti posmatramo vozilo koje se kreće, onda vjerujemo da njime upravlja čovjek – vozač iako ga iz te udaljenosti ne razaznajemo u vozilu. Jednostavno znamo da vozilom treba netko upravljati da bi se ono pokretalo. Dakle mi vjerujemo u stvari i ljude što je svojstveno prirodnoj razini ljudskog shvaćanja. Stvarnost se na razini ljudskog shvaćanja krije iza onoga što se može shvatiti, što se može predpostaviti.

Svjetlost je dobar primjer. Ona postaje vidljiva tek kada odsijava od drugih predmeta. Ako tome pridodamo vjetar, zvučne i zračne valovi. Što je vjetar, da li ga vidimo ili samo prepoznajemo? Što reći o zvukovima i tonovima? Beskrajno veliki broj sličnih primjera koji ukazuju na činjenicu da postoji nešto što se ne može predočiti, što ne možemo razumjeti. Mi jednostavno vjerujemo u njihovu postojanost. To nazivamo vjerom u objavu nevidljivog što se kao postojano potvrđuje činom. Vjetar prepoznajemo po njihanju grana, glazbenika po zvuku glazbala, svjetlo po refleksiji itd. Vjera je iskonska ljudska potreba koja se izražava u smislu vjere u stvari i vjere u čovjeka, te konačno kao vjera u Boga. Čovjeka prožimlje njemu svojstvena  prirodna vjera i ona objavljena.

Duh kao viša instanca očito je na djelu u svakom dijelu ovoga svijeta i u svakom hipu našega vremena. Oslanjajući se na svoju vjeru držimo da je riječ o Apsolutnom Duhu – Bogu koji se čovjeku očituje, progovara mu, susreće se s njime posredstvom vidljivih znakova i simbola. U svakom pogledu vidljivi svijet uvijek govori o nevidljivom. Kada pred sobom imamo osobu koja se kreposno vlada onda za nju velimo kako je to dobra duša, duša kojom vlada Božji duh, i obratno svađa, tučnjava, krađa, psovanje su odlike koje vrijede za duše koje nazivljemo zlim dušama, kojima vlada zli duh – Zli.

Duh je transcedentni, metafizički pojam koji ne potpada u dimenzije našeg ljudskog shvaćanja, stoga duh i ne možemo pojmiti posredstvom naše materijalističke percepcije. Duh nadilazi ovozemaljsko, on je onosvjetski. Želimo li razumjeti što je to duh, moramo se izdići iznad sebe kao tvarnog k nekom fluidnom principu koji bezgranično prožima ljudski život, davajući mu formu i potpuni smisao. Duh realnost naše biti, onog stvarnog, temeljnog, misaonog, moralnog i psihičkog stanja. Poradi svoje ograničenosti ne možemo u ppotpunosti pojmiti duha iako se on u transcedentnoj dimenziji potvrđuje kao nešto snažno prisutno u nama. Duh je čovjekova osbnost, onaj dio njegove svetosti, koji nije vezan ni vremenom, ni prostorom, onaj dio čovjekove dimenzije koja ga čini neograničino slobodnim.

Izuzetno je važno znati da čovjek posjeduje duhovno područje koje dolazi od Boga, koje  posreduje čovjekov odnos sa Stvoriteljem. Duh je onaj transcedentni dio u ljudima, koji svoje korijene ima čvrsto navezane na Onoga koji svoj Dah udahnu  svakom pojedincu u trenutku začeća, kada svaki ljudski život dobija sve potrebne karakteristike, bitnosti. Kada im se ulijeva povjerenje, ono najintimnije, negovo  JA – jastvo,  ljubav, nježnost,…. odnosno život. On prožima čitavo čovjekovo tijelo i njegovu psihu. Obzirom na bitne različitosti između duhovnog i duševnog, nužno ih je razdvojiti u dva zasebna područja iako se oni konstantno prožimlju kroz sveukupnost životnog tijeka. Dakle zasebno gledati u čovjeku njegovo duhovno i njegovo duševno područje.

Treba biti jako oprezan jer postoje mnogi i vrlo različiti pristupu spram čovjeka kao stvorenja, odnosno njegova bića kao jedinstva duha, duše i tijela. Razne religije, kao i okultne, vračarske, ezoterijske, bioenergijske i sl. prakse nemaju u potpunosti jasan pristup duhu kao ljudskoj vrijednosti i uopće ga ne dodiruju, ignorirajući duh ili spretno prikrivaju svoje zle naume pridavajući važnost duši. Namećući krive spoznaje, svoje sljedbenike dovode u izuzetno teško stanje, u kojemu bivaju zarobljeni umjesto da se oslobađaju. Neki čak drže da se mučeći tijelo može ojačati duša, ili da bi se duša spasila, tijelo treba da trpi, ili pak umrtvi. Čovjekov duh upravo treba liječiti od takvih pojavnosti, jer oslobađanje čovjeka od tijela je u biti njegovo ubijanje. Zato je najbolje s tim religijskim oblicima ophođenja i neimati nikakvih kontakata, jer se kod njih nikada ne zna s kakvim (zlim) duhovima imaju posla.

Evanđeljem se u kršćanstvu čovjeka oslobađa, vraća sloboda, zdrav duh, ravnotežu i red u savršenom jedinstvu tijela s dušom i duhom zajedno. Dušu, koja sjedinjuje tijelo i duh, treba spasiti, osloboditi od onoga što je sputava, izliječiti je, odnosno iscijeliti. Ako kažemo duh, duša i tijelo, onda mislimo na tijelo koje je preko duše povezan s duhom i obrnuto. Duhovno i materijalno, božansko i zemaljsko čine jednu neodvojivu cjelinu. Promatramo li duh biblijski onda on poprima vrlo raznolika značenja. Duh označuje ono što je u biću bitno i neuhvatljivo, ono što mu daje njegov smisao da je ono što upravo jest. Duh, sličan dahu kojeg udišemo, prožima svaki djelić ljudskog tijela. Slabašan je ali ipak uzdiže čovjeka i njegovo tijelo i život. Naš život bez njega ne može opstati.

Duh je onaj koji sve prodahnjuje. Čovjek je tijelo ukoliko se misli na zemaljsko biće, ali se uvijek misli na tijelo s duhom. Isto tako se kaže da je čovjek duša ukoliko istodobno ima tjelesni i duhovni život. Čovjek ima svoje dostojanstvo, ono najosjetljivije u koje ne treba dirati, jer dirati u to znači dirati u Boga samoga. Izuzetno je važno razlikovati duh od duše, jer oni nisu jedno te isto, oni se međusobno jako razlikuju. Duša je po Svetome pismu princip života preko koje čovjek prima život od izvora života, od duha, koji je produhovnjuje. Duh nije stvoren nego udahnut, darovan od Boga – Stvoritelja. Bog udahnu svoj dah u nosnice čovjekove, darova samoga sebe i on primi život, tako čovjek bi živa duša. Taj božanski dah ostaje trajno u čovjeku i čini od njega djelatno i sposobno biće. Prema tome, nakon smrti u nebo odlazi čovjek kao cjelina, duh, duša i tijelo zajedno, a pokopavaju samo materijalni ostaci, ono što vegetira i propada, a to nije ništa drugo nego biblijski prah.

Duh je ono što čovjeka čini onim što on jest. Duh jednostavno prožimlje kompletno čovjekovo tijelo, svaki djelić materije, čineći tako čovjeka kao osobu – individu Duh čovjeku daje Božju formu. Čovjek je svjestan te prisutnosti duha, iako nije u stanju dosegnuti duh. Mi jednostavno prepoznajemo duh po njegovom djelovanju kroz dušu i u duši. Stoga kada se govori o prisutnosti duha, bitno je uvijek razlikovati materiju i formu koju prožima duh čineci je onim što ona jest.  Duh zahvaća i prožima ono što mi zovemo duša, a to je onaj vegetativni, osjetilni i psihički ljudski sadržaj. Tako produhovljena duša po duhu prima život i biva čovjekova forma.

Duh je subjekt koji nam daje smisao, život, osobnost. Mi ga ne može vidjeti, uhvatiti, ili pak sa njime komunicirati. Duh je poput svjetla. Postaje primjetan tek kada se odsijava od drugih objekata predmeta. Duh prepoznajemo po njegovu djelovanju, što se manifestira kroz misao i htijenje. Misao je kreiranje čovjekove stvarnosti, a proizilazi iz čovjekova uma – intelekta. Naš um crpi misli iz duha koji nas osposobljava da razmišljanjem nadiđemo granice vremena i prostora. Opredjeljenje za ono što kao slobodno duhovno biće mislimo označuje naše htijenje da realiziramo naše misli. Iz svakog opredjeljenja nužno proizilazi odgovornost, čak i onda ako se netko neodgovorno opredjelio za neku odluku, iza toga stoji odgovornost za te postupke. Odluka čovjeka vodi prema njeguvu djelovanju.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here