ČOVJEK SIJEDE KOSE

0
315

Bližila se ponoć kad je neki čovjek prešao preko Place de la Concorde. lako je nosio zgodan krzneni ogrtač koji je zaokruživao vitku spodobu, bilo je u njemu nešto što je stvaralo dojam tihe slabašnosti.
Sitan čovjek štakorskoga lica. Netko za koga bi se reklo da nikada ne može odigrati ulogu ili se uzdići do značaja u bilo kojoj djelatnosti. Pa ipak, utječući se takvu zak Ijučku, promatrač bi jamačno bio u krivu.

Jer taj čovjek, koliko god izgledao beznačajan i neupadljiv, imao je važnu ulogu u sudbini svijeta. U Kraljevstvu kojim su vladali štakori on je bio štakorski kralj.
Pa i sad su u jednom veleposlanstvu očekivali njegov povratak. No on je prethodno morao obaviti neki posao, s kojim veleposlanstvo nije bilo službeno upoznato. Pod mjesečinom, njegovo lice bijaše sjajno i oštro ocrtano. Na tonkom nosu mogla se naslutiti krivulja. Njegov otac bijaše poljski Židov, krojač pokućarac. Posao koji ga je izveo ove noći u tminu, bio je upravo onakav kakav bi se svidio njegovu ocu.
Došao je do Seine, prešao preko rijeke i zašao u jednu od paris ‘h četvrti na lošem glasu. Zastao je pred visokom, oronulorn i uputio se do stana na četvrtom katu. Tek što je pokucao, vrata je otvorila žena koja ga je očekivala. Nije ga pozdravila, ali mu je pomogla da svuče ogrtač i zatim ga uvela neukusno namješten salon. Žarulja je bila zasjenjena prljavoružičastim vijencima, i umekšavala je, ali nije mogla prikriti prenaglašeno namazano djevojčino lice. A nije mogla prikriti ni široke mongofske crte.

O profesiji kao i o nacionalnom podrijetlu Olge Demiroff nije moglo biti sumnje.
– Sve je dakle u redu, mala moja~ – Sve je u redu, Borise Ivanoviču.
On kimne, mrmljajući. – Ne vjerujem da me netko slijedio.
Ali u njegovu se glasu osjećao strah. Prišao je prozoru, maknuo zavjesu ustranu i pozorno promotrio okolicu. Zatim se žestoko trgne.
– Dva čovjeka stoje na pločniku nasuprot. Čini mi se… – On zastane i po” ti nokte, što je običavao činiti kad je bio prestrašen.
Ruskinja zatrese glavom pokazujući neku sporu odlučnost.
– Bili su ondje prije nego što ste došli ovamo. – Svejedno, čini se da promatraju kuću.
– Moguće je – doda ona ravnodušno. – Ali onda…
– Što onda~ Čak i kad bi znali, ne bi odavde slijedili vas.
Sitan, nemilosrdan smiješak zaigra mu na usnama. – Ne – doda on. – To je istina.
Razmišljao je trenutak, dva, a zatim nastavi:
– Taj prokleti Amerikanac bi mogao brinuti o sebi kao i svatko drugi.
– Čini mi se. – On opet pride prozoru.
– Gadno društvo – promrmlja uz smiješak. – Vjerojatno su poznati policiji, bojim se. Vidi, vidi, želim Bratu Apašu dobru lovinu.
Olga Demiroff zatrese glavom.
-.Ako je Amerikanac ono što se o njemu priča, trebat će više od dvojice bijednih kriminalaca da izadu s njime na kraj. – Ona zdstane. – Pitam se…
– Što?
– Ma ništa. Već dvaput ove večeri prošao je ulicom jedan čovjek sijede kose.
– I~ Što to znači~
– Evo! Kad je prošao pokraj one dvojice, ispustio je rukavicu. Jedan od njih podigao ju je i vratio vlasniku. Trag je očit.
– Misliš li da je sjedokosi njihov poslodavac~ – Tako nešto.
Ruskinja je izgledala zbunjeno i nelagodno.
– Vjeruješ li da je mjesto sigurno$ Nije li već provaljenoZ O tome se već toliko pričalo… i previše.
On počne opet grickati nokte. – Prosud_ite sami.
~na ode~kamina i razgrne ugljen. Ispod gornile, –pod zgužvanim novinskim papirom izvuče duguljast pakefi umotan takoder u novine i pruži ga muškarcu.
– Vrlo dosjetljivo – reče on s izrazom odobravanja.
– Stan je bio dvaput pretražen. Madrac na mome krevetu je razderan.
– Upravo kao što sam rekao – on promrmlja. – Previše se pričalo. Pogreška je učinjena tim natezanjem oko cijene.
Odmotao je novinski omot ispod kojeg se nalazila mala kutija od smedeg papira. Zatim je i nju otvorio, provjerio sadržaj, i opet sve ponovno zamotao. Tek što je to učinio, začuje se oštar zvuk kućnog zvonca.
– Amerikanac je točan – reče Olga pogledavši uru. Ona izade iz sobe u koju ubrzo uvede golema čovjeka širokih ramena, čije je prekooceansko podrijetlo bilo očito. Prodornim pogledom ih oboje promotri.
– Gospodin Krassnine~ – Ijubazno upita.
-Ja sam taj – reče Boris. – Ispričavam se zbog ovog, hm, neobičnog sastajališta, ali tajnovitost je prijeko potrebna. Ne mogu dopustiti da budem povezan s ovim poslom na bilo koji način.
-Je li moguće – upita Amerikanac, ponovo Ijubazno. – Imam vašu riječ, zar ne, da ništa o ovome poslu neće izaći u javnost. To je jedan od uvjeta prodaje.
Amerikanac kimne glavom.
– O tome smo se već dogovorili – reče nehajno. – A sad ćete nam možda pokazati robu.
– Imate li novac, i to u novčanicama~ – Da – glasio je odgovor.
Ipak, nije ga pokazao. Nakon časka oklijevanja, Krassnine upozori pokretom ruke na mali omot što je ležao na stolu.
Amerikanac ga uzme i odmota. Ono što je bilo unutra prinio je maloj svjetiljci i podvrgnuo pažljivom ispitivanju. Zadovoljan, izvuče iz džepa debelu kožnu lisnicu i izvadi snop novčanica. Doda ih Rusu, koji ih je zatim pozorno izbrojao.
– Sve je u redu2
– Hvala, gospodine. Sve je u redu.
– Ah, – presiječe drugi i gurne smedu kutiju nemarno u džep. Nakloni se Olgi. – Laku noć, gospođice. Laku noć, gospodine Krassnine.
On izade, zalupivši vratima. Oči dvoje ostalih u sobi susretoše se. Muškarac obliže jezikom suhe usne.
– Pitam se, hoće li uopće stići do svog hotela – promrmlja.
Kao po dogovoru, oboje se okrenuše prozoru. Još su uspjeli vidjeti Amerikanca kako izlazi na ulicu. On skrene ulijevo i ne osvrćući se nastavi oštrim korakom. Iz prolaza se iskradoše dvije sjene, krećući se bez riječi. Progonitelji i progonjeni nestadoše u noći. Javi se Olga Demiroff.
– Stići će kući, sigurno – reče. – Ne morate se bojati, ili nadati, što god bilo.
– Zašto vjerujete da će stići2 – upita radoznalo Krassnine.
– Čovjek koji je uspio zaraditi tolike novce, ne može biti budala – odvrati Olga. – A govoreći o novcu…
Ona pogleda značajno Krassninea.
– Da~ . – Moj udio, Borise Ivanoviču.
Ponešto oklijevajući, Krassnine izvuče dvije novčanice. Ona zahvali, nimalo uzbudena, i gurne novčanice ispod ruba čarape.
– Sasvim dobro – reče zadovoljno: On je znatiželjno pogleda.
– Ne žalite se, Olga Vasilovna~ – Zašto~
– Zbog onoga što se dogodilo. Vjerujem da bi žene, uglavnom sve žene, poludjele zbog togd.
, Ona zamišljeno kimne glavom.
– Da, govorite istinu. Većina žena pati od te ludosti. Ja nemam… Pitam se… – Prekine rečenicu.
– Dakle2 – upita sugovornik radoznalo.
– Amerikanac će biti siguran s njima. Da, u to sam uvjerena. Ali kasnije…
– Na što pomišljateZ
– Dat će ih, naravno, nekoj ženi – izusti Olga zamišljeno. – Pitam se što će se onda dogoditi.
Okrene se nestrpljivo prema prozoru. Uzvikne i pozo` ve svoga sugovornika.
– Pogledajte, on ide niz ulicu. Mislim, onaj čovjek. Oboje pogledaše nadolje. Vitka, elegantna spodoba kretala se neusifjeno. Čovjek je imao na sebi ogrtač i sklopivi šešir. Dok je prolazio ispod ulične svjetiijke ona obosja grivu guste sijede kose.

nekretnine_mostar

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here